Hrvatski premijer Tihomir Orešković postupno se privikava na izazove ovdašnje političke svakodnevice. Jedna od nezaobilaznih stanica na tom putu jest svečana loža na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Tako je premijer u društvu par ministara svjedočio pobjedi “repke” u Osijeku protiv Izraela, malo nezgodnijeg gosta, ali ne u nogometnom smislu. Također, premijer i ostali uzvanici lijepo su se družili s vrhuškom Hrvatskog nogometnog saveza koja u posljednje vrijeme redovito bira Osijek kao mjesto odigravanja domaćih utakmica jer je u ostalim gradovima atmosfera na utakmicama “repke”, kako tvrde, odveć negativna.
Ta negativnost se prvenstveno ogleda u bojkotu i praznim tribinama, kao i u sustavnom vrijeđanju HNS-a ako se navijači ipak odluče nazočiti utakmici. Osijek je navodno enklava u kojoj se igrači “osjećaju ugodno”, u kojoj je narod još uvijek uz reprezentaciju. No, ono što dijele i ugodni Osijek i drugi manje ugodni stadioni jesu ustaški pokliči s tribina: bilo da se njima želi inscenirati “antiestablišmentska” gesta provociranja HNS-a i UEFA-e, bilo da se radi o orkestriranoj “domobranskoj” varijanti kakvu smo čuli prekjučer u Osijeku. Ali ovaj put, kao što smo napomenuli, gost je bio malo nezgodan za taj kontekst – Izrael.
Geopolitički manevar
Dakle, premijer i ministri su bili na utakmici, ali su se oglušili na skandiranja “Za dom spremni!” i “Ajmo, ajmo, ustaše” koje je pedantno zabilježio Ivan Zvonimir Čičak iz HHO-a, inače Mamićev čovjek za ljudska prava čija se ekspertiza za navijačka pitanja najbolje ogleda u otkriću da se pirotehnika na stadione unosi u rektumima. Oglušio se i komentator HTV-a jer je, kako stoji u službenom priopćenju, imao tu nesreću da je baš u trenucima skandiranja dobivao upute iz režije. No, iz Vlade su se oglasili priopćenjem dan poslije. Iako vrlo šturo i standardno, sadrži u sebi neke momente koji malo iskaču iz žanrovskih odrednica. Za početak valja naglasiti već klasični “antitotalitaristički” manevar kojim se ne osuđuje izrijekom propagiranje ustaškog režima, već svih totalitarnih režima, kao da se u Osijeku moglo dogoditi da se veliča, na primjer, Pol Pot. Na kraju je dometnuto i nezaobilazno PR upozorenje građanima da se time narušava međunarodni ugled Republike Hrvatske.
No, najzanimljiviji aspekt priopćenja je neposredna geopolitička kontekstualizacija neprijatnih skandiranja. Za početak izdvojimo momente kojima se opisuje metafizičko-političko stanje svijeta: “U suvremenom svijetu kada pojedinci koriste različitosti za novu platformu razdora…” i “U fragmentiranoj slici današnjice pozivamo sve…”. Dakle, svijet je fragmentiran i pojedinci imaju sumnjive agende. A eksplicitni zaključak jest: ako skandiramo ustaške pozdrave aktivno toleriramo terorističke napade u Bruxellesu koji se navodno hrane takvom slikom svijeta.
Ni do sada nije nedostajalo maštovitih stranputica kako bi se izbjeglo izravno osuđivanje bilo kakvog veličanja zločinačkog ustaškog režima, ali ova “globalna” perspektiva inovativan je zahvat. No, ono što ostaje isto politička je jalovost metafizičkih suprotstavljanja “demokratskih vrijednosti” i “govora mržnja”, bilo da je ova Vlada, ovisno o kontekstu i PR-u, na strani demokracije ili mržnje.