Slično kao i u Hrvatskoj, slovenskim javnim prostorom u posljednje vrijeme dominiraju učestaliji ispadi govora mržnje, ili preciznije, rasprave o tome što spada pod takav govor i koje su granice dozvoljenog. Međutim, argumentacije su maštovitije, pa se tako sporne izjave vođe opozicije Janeza Janše brane pozivanjem na američkog socijalista i sindikalista iz 19. stoljeća.
Iako najvjerojatnije izmišljen, odgovor koji je Mahatma Gandhi ponudio na pitanje što misli o zapadnoj civilizaciji – “mislim da bi to bila dobra ideja” – vrlo je raširen i popularan. Nedavne objave na Twitteru vođe slovenske opozicije, dvostrukog premijera i predsjedavajućeg u Evropskom Vijeću, Janeza Janše, dokazuju da on misli slično o govoru mržnje: da bi to ustvari bila dobra ideja. Janša svoje javne intervencije, a najpoznatije i najzloglasnije su one koje objavljuje na twitteru, naravno, nikako ne smatra govorom mržnje. Naprotiv, kao što je rekao jedan od njegovih stranačkih kolega, Branko Grims, radi se o vrlo blagim odgovorima na realnost s kojom se u svom radu suočava Slovenska demokratska stranka (SDS) i njen prvak Janez Janša. Prethodnih tjedana slovensku javnost uzburkao je njegov sljedeći tvit: “Na FB stranici javne kuće jeftino se nude usluge istrošenih prostitutki Evgenije C. i Mojce P.Š. Jedna za 30, a druga za 35 eura #Svodnik Milan.”
Prije no što se posvetimo pozadini ovog tvita, bilo bi poželjno da ga protumačimo. Javna kuća je Radio Televizija Slovenije. Istrošene prostitutke Evgenija Carl i Moja Šetnic Pašek su novinarke RTV Slovenije. A svodnik Milan je Milan Kučan, nekadašnji predsjednik države i u Janšinom imaginariju vrhovni cattivo maestro (pokvareni učitelj) sila kontinuiteta. Kontinuiteta u smislu da između jugoslavenskog režima i samostalne Slovenije nije došlo do stvarne demokratske transformacije. Kreiranje političkog krajolika i glavne uzde moći još uvijek su u rukama partijske vrhuške pod vrhovnom komandom Milana Kučana, “strica iz pozadine” kako glasi popularni naziv u Sloveniji za figure koje navodno upravljaju državom.
Pozadina tvita
Što je potaknulo ovaj tvit? Koja je zapravo njegova pozadina? Povod je bio prilog spomenutih novinarki o tome da su neki od uglednih članova SDS-a, uz to i parlamentarni zastupnici stranke, članovi FB grupe “Legija smrti”. Ime potječe iz Drugog svjetskog rata i označava oružanu proturevolucionarnu formaciju koja se lažno predstavljala kao partizanska jedinica. U praksi je zapravo likvidirala aktiviste oslobodilačkog pokreta. Kasnije je uključena u sastav talijanske vojske, odnosno u njenu Dobrovoljnu protukomunističku miliciju (MVAC – Milizia volontaria anticomunista) i od tada postaje poznata pod imenom Legija smrti. Tijekom rata grupa je gubila na moći, dio njenih pripadnika kasnije se pridružio domobranima pod vodstvom Leona Rupnika. Oni su u aprilu 1944. položili takozvanu domobransku zakletvu. Njome su se obvezali na podređenost Hitleru, SS jedinicama i borbi protiv komunizma. Dio raspuštene Legije smrti je, s druge strane, prešao čak i na stranu partizana.
Legija smrti još uvijek postoji kao Facebook grupa. Njena misija je “borba protiv boljševičkih osvajača i ubojica slovenskog naroda”. Članovi te grupe su također i ugledni članovi SDS-a. Među njima i Andreja Valič Zver, supruga europarlamentarca Milana Zvera i direktorica Centra za proučavanje narodne pomirbe. Također i spomenuti Branko Grims, jedan od najistaknutijih zastupnika SDS-a, član je te grupe. Grims, koji je bio prisutan i na šenčurskom protestu protiv imigranata i tamo pozirao s domobranskom ikonografijom, Janšin tvit komentirao je riječima kako mu se čini još i prilično blagim s obzirom na okolnosti. Naravno, time je prouzročio veliko ogorčenje i zgražanje, u vladajućoj Stranci Mira Cerara su ga prozvali “zapisom kukavice”, a osudilo ga je i društvo novinara. Platforma Vijeća Evrope za zaštitu novinarstva i novinara i Evropski savez novinara su ovaj tvit označili kao najviši stupanj pritiska na medije. Ipak medijski psi laju, a SDS-ova karavana prolazi.
Za mnoge bi takav tvit bio politička smrt jer, ako ništa drugo, objavljivanje ovakvih formi još uvijek brane maniri i pravila lijepog ponašanja. Ali ne i za Janšu. Na pozive na dostojanstveno ponašanje i društvenu odgovornost koji priliče njegovoj javnoj ličnosti, Janez Janša se samo smije. Ma kakva isprika?! Ako je netko utjelovljenje maksime da je napad najbolja obrana onda je to upravo Janša. U nastavku tvitersko-medijskog rata usput je ošamario i komercijalnu televiziju 24 sata: “Navodno se oglasilo i drugo najveće leglo medijske prostitucije @24sata_com i njihovi specijalisti za medijski linč. Tu su cijene još niže”.
Odgovorio je i na osude Evropskog saveza novinara i odbrusio im da ta osuda nije dio njihovog poslanja i da nisu istražili okolnosti slučaja. Na vijest da će ga novinarke tužiti samo je odmahnuo uz komentar da koliko bi onda tužbi morale uložiti žrtve medijskog linča koji proizvode novinari. Kao što je uobičajeno u skandalima ove vrste, tako se i u redovima SDS-a i njihovih simpatizera, uvijek pronalaze intelektualni argumenti i legitimacija za to što je Janša “zapravo mislio”.
Neobični izvori argumenata
Iz tog kuta gledanja naročito je zanimljiv članak Mira Petka na portalu Nova24. On je novinar i nekadašnji zastupnik SDS-a, a u javnosti najpoznatiji kao žrtva teškog i do danas nerazjašnjenog fizičkog napada koji su mnogi tumačili kao napad na njegov novinarski rad. Petek piše o tome kako je John Swinton, urednik i novinar koji je između ostalog radio i za New York Times, u govoru povodom vlastitog umirovljenja uveo izraz “intelektualne prostitutke”. Swinton je tako, nastavlja Petek, na kraju svoje karijere izrekao “neugodnu istinu” o tome da su novinari lutke u rukama bogataša iz pozadine. Prevedeno u SDS-ov politički riječnik, novinarke (Evgenija Carl, Mojca Šetnic Pašek) su “intelektualne prostitutke”, njihov “svodnik” je “stric iz drugog plana” (Milan Kučan).
Ipak, tko je točno bio John Swinton? Konzervativac koji je pod stare dane prepoznao hipokriziju medijskog svijeta? Liberal koji se neumorno borio za slobodu govora kome god ona pripadala? Ne, Swinton je bio socijalist i sindikalist, kako u političkom tako i uredničkom radu. Borio se za prava američkih i migrantskih radnika, zbog toga se i kandidirao za gradonačelnika New Yorka, iako je taj čin bio simboličke naravi. Swinton je i osobno poznavao i Karla Marxa, dopisivao se s njime i intervjuirao ga. Doista je rekao za novinarski rad da je “intelektualna prostitucija”, ali na koji način? Navedimo opsežniji citat iz Swintonovog govora kako bi, kako to Janša voli naglasiti, objasnili prave okolnosti izrečenoga: “Rad novinara u New Yorku je falsificiranje istine, otvoreno laganje, pervertiranje i zlouporaba, puzanje pod nogama Mamona i prodaja vlastite zemlje i roda za kruh svakidašnji ili za plaću. I vi i i ja znamo kakva je glupost nazdravljanje ‘neovisnom tisku’. Mi smo oruđe u njihovim rukama i vazali bogataša. Mi smo lutke, oni vuku konce, a mi plešemo. Naše vrijeme, naš talent, naši životi, naše mogućnosti su vlasništvo drugih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke!”
Prostitucija kao misija
Sada kada imamo kontekst izrečenoga i kada nam je jasno tko je njihov autor, odjednom postaje vrlo čudno da se bilo tko iz SDS-a poziva, k tome još u pozitivnom smislu, na Johna Swintona. Suvremenik Marxa, radikalni sindikalist, orator, socijalistički propagandist i agitator nije baš samorazumljiv izbor za stranku koja priseže na neoliberalnu, antiradničku ekonomsku politiku, za stranku koja je u svom prvom mandatu na vlasti (2004.-2008.) pokušala uvesti jedinstvene porezne stope, a i bez tog konkretnog poteza porezno zakonodavstvo uspjela reformirati u korist kapitala, a na štetu državnog proračuna. S pozivanjem na Swintona Miro Petek pokušava intelektualno balzamirati tvit svog stranačkog šefa, a zapravo se samo intelektualno blamira.
Swinton ne govori o zavjeri stričeva iz pozadine, već o tome da je i novinar, iako intelektualni radnik, na koncu rob nadnice. Da bi preživio u kapitalizmu mora prodavati svoju radnu snagu i u njegovom ili njenom slučaju, intelektualni proizvod – novinarsko djelo. To mora činiti ako želi preživjeti, ako si želi osigurati plaću i s njom svoj kruh svakidašnji. Pri tome on nije slobodan, već je porobljen. Ipak, ne na isti način kao što je to bio rob nekada, koji je imao gospodara od krvi i mesa, već kao rob čiji je tlačitelj društveni odnos – nadnica. Za nadničarskog roba nije nužno da svoju radnu snagu prodaje upravo ovom ili onom šefu, nužno je da ju prodaje. Zato jer kao prodavač neprestano traži kupca i pri tome je u podređenom položaju i mora svoj ulog u ovoj trgovini neprestano prilagođavati kupčevim željama. U našem primjeru: vlasnicima medija.
Zbog nužnosti takve prilagodbe koja ugrožava novinarsku autonomiju, slobodu govora, misli i kritičnosti, Swinton govori o intelektualnom prostituiranju. Na isti način kao što radnik u tvornici mora prodavati svoje mišiće, tako radnik u časopisu prodaje svoj mozak. S Mirom Petekom moguće se složiti ipak u jednom: da su najbijednije intelektualne prostitutke one koje za svoje usluge niti ne zahtijevaju plaću, već u samom prostituiranju vide svoju misiju.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija