Revizionistički skandali odvijaju se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme kao na pokretnoj traci. Pritom kao da se radi o koordiniranoj akciji pomicanja okvira prihvatljivog što sumanutijim konstrukcijama, po taktici: neće možda proći sve, ali nešto sigurno hoće. Posljednji skandal u nizu je premijera novog filma Jakova Sedlara o Jasenovcu. Osnovni cilj filma, prema vjerodostojnim gledateljima i samim popratnim intervjuima autora, jest relativizacija jasenovačkog logora za istrijebljenje: što umanjivanjem broja žrtava, što izmišljenim konstrukcijama o naknadnom “partizanskom logoru” na istom mjestu u kojem je navodno pobijeno više ljudi nego u onom ustaškom.
Svoj obol društvenoj legitimaciji ovog besramnog falsifikata dao je i ministar kulture Zlatko Hasanbegović. U već ustaljenoj maniri kombiniranja tobožnje neutralnosti, uravnoteženog pristupa i skrbničkog odnosa prema traumama iz hrvatske prošlosti, nakon odgledanog filma ministar je rekao sljedeće: “To je najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti. Cjelovitu istinu u svim aspektima nikada nećemo saznati do kraja, ali je ideal pokušati se njoj približiti koliko god je to moguće. Suočiti se trebamo sa svim mračnim stranama, ali u pozadini tog suočavanja uvijek mora biti samo istina.”
Rezultat dugotrajnijeg “suočavanja sa svim mračnim stranama” izgledni je opći bojkot ovogodišnje komemoracije pokušaja proboja jasenovačkih logoraša. Predstavnici Židovske zajednice u Hrvatskoj već su otkazali svoje prisustvo zbog trenda relativizacije ustaškog režima, a na sličnom tragu razmišljaju i u Srpskoj i Romskoj zajednici, a komuniste već odavno nitko ništa i ne pita. U Vladi žale zbog bojkota dok se predsjednik Sabora Željko Reiner odlučio govoriti, ni manje ni više, nego u ime žrtava i poručio da one ne zaslužuju bojkot. Poruka bi valjda bila sljedeća: ne možemo mi toliko rehabilitirati NDH koliko žrtve te tvorevine zaslužuju respekta. Pritom je još i dometnuo da se pri procjeni trenda relativizacije radi o “osobnom doživljaju relativizacije pojedinih ideologija”. Čini se da se te osobe nisu u stanju “suočiti sa svim mračnim stranama” i tako svoj osobni doživljaj transformirati u istinu.
Komunistički “ekonomski zločini”
Iako se u ovom slučaju radi o besramnim falsifikatima, u prepoznatom trendu se opetovano zaboravlja dimenzija revizionizma s kojom očito nitko nema problema, a koja pozadinski diktira uvjerljivost revizionističkih nastojanja. Radi se o diskvalifikaciji i diskreditaciji komunističkih napora u izgradnji egalitarnog društva i demokratizaciji pristupma resursima i imovini, kao i u demokratizaciji upravljanja ekonomijom kroz samoupravljačke eksperimente. Tako smo jučer na stranicama poslovično liberalnog Novog lista mogli pročitati jadikovku o troškovima koje danas moramo snositi za nepravde komunističkog režima učinjene prije 70 godina. Naime, novinarka je izračunala da će državni proračun u iduće tri godine naknade za povrat oduzete imovine koštati gotovo pola milijarde kuna. Kako bi što plastičnije dočarala o čemu se radi novinarka nas je podsjetila da se radi o sredstvima koja su veća od ovogodišnjeg proračunskog smanjenja sredstava za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Drugim riječima, da nije bilo komunista i njihove pljačke danas bi imali za znanost i obrazovanje.
Upravo u konsenzusu oko ove vrste revizionizma pronalazi se i posredna podrška za sve ostale, nešto spornije. Osnovni desničarski argument je pozivanje na neiskupljivu ulogu Komunističke partije, kako u organiziranju antifašističkog pokreta tako i upravljanju državom koja je tim pokretom izborena. Tu dolazimo i do krajnjeg dosega liberalnog protivljenja revizionizmu jer se zapravo radi o konvergenciji: oni također ne bi baš pričali o Komunističkoj partiji, već naglasak stavljaju na ahistorijske vrijednosti kao da su one 1941. pale s neba, a nije ih nitko organizirao u djelotvornu političku i vojnu snagu. Iako se u slučaju Jasenovca radi o bezočnom falsifikatu koji zahtijeva pedantni obračun kakav je pripremljen u novoj knjizi Slavka Goldsteina, uspjeh revizionističkih nastojanja ne proizlazi iz uvjerljivosti falsifikata već iz ideološkog konsenzusa koji oni samo nastoje daljnje napinjati. Ako se u liberalnom tisku sugerira da nam obrazovanje i znanost danas pate zbog komunističkih “ekonomskih zločina”, onda nema mjesta čuđenju rehabilitaciji onih koje su ti komunisti porazili.