Koncentracija poljoprivrednog zemljišta pod kontrolom velikih korporacija proces je poznat pod nazivom otimačina zemlje, odnosno eng. land grabs. Više od 40 posto najvećih svjetskih investitora u poljoprivredu sjedište ima u Europi, a europske politike ih subvencioniraju na štetu malih poljoprivrednika. Posljedice su ekološka šteta, sprječavanje razvoja lokalnih zajednica i slabi rezultati u “stvaranju novih radnih mjesta”.
U posljednjih nekoliko godina, a naročito nakon svjetske krize poskupljenja hrane iz 2007. i 2008. godine, mnogo je pažnje posvećeno globalnoj ekspanziji velikih akvizicija poljoprivrednog zemljišta, poznatijih kao otimačina zemlje (eng. land grabs). Investitore nalazimo u rasponu od transnacionalnih korporacija i individualnih investitora najvišeg reda do vlada. Podaci GRAIN-a, međunarodne nevladine organizacije koja je provela relevantno istraživanje o otimanju zemlje, bilježe preko 400 slučajeva velikih otimanja, a pokrivaju gotovo 35 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u preko 60 zemalja u razdoblju od 2006. do 2012. godine. Problem s otimanjem zemlje je taj što ne doprinosi razvoju lokalnih zajednica, kao što se uporno obećava. Kapitalno intenzivna poljoprivredna investicija ne osigurava radna mjesta i iznimno je ekološki destruktivna. Uz to, kao što je ustvrdio Olivier de Schutter, UN-ov posebni izvjestitelj za pravo na hranu od 2008. do 2014. godine, otimanje zemlje ima razorne posljedice po sigurnost hrane diljem svijeta.
Često se pogrešno pretpostavlja da je otimanje zemlje nešto što se ne tiče Europe. No, tiče je se iz više razloga: europske politike stimuliraju takvu vrstu ulaganja i europske korporacije izravno su umiješane u ove procese, a otimanje zemlje je također prisutno i u samoj Europi, naročito istočnoj. U recentnoj studiji, koju je naručio Odbor za poljoprivredu i ruralni razvoj Europskog parlamenta, nalazimo “značajan dokaz da se u EU provodi otimanje poljoprivredne zemlje”, naročito u nekim istočnoeuropskim državama članicama. Primjerice, ista studija pokazuje da su se izravna strana ulaganja u poljoprivredni sektor u Estoniji povećala pet puta u razdoblju od 2003. do 2008. godine. Studija o otimanju zemlje u Europi, koju je objavio Transnational institute (TNI), progresivni think-tank sa sjedištem u Amsterdamu, procjenjuje da se samo u Rumunjskoj u rukama velikih multinacionalnih korporacija nalazi otprilike sedamsto do osamsto tisuća hektara poljoprivredne zemlje.
Bugarska je, s 4% poljoprivrednih proizvođača koji kontroliraju 85% iskoristivog obradivog zemljišta, izvrstan primjer ekstremnog otimanja zemlje unutar EU, ali na to ću se vratiti na kraju članka. Prije svega, važno je shvatiti ulogu EU u svemu tome i što zapravo otimanje zemlje podrazumijeva.
Globalni proces
Europska unija, kao što je pokazalo TNI-ovo istraživanje, značajan je akter u globalnoj groznici otimanja zemlje. Više od četrdeset posto najvećih investitora iz tog polja ima sjedište u Europi. Na primjer, britanski Landkom je u 2008. i 2009. imao u koncesiji preko 100.000 hektara zemlje u Ukrajini. Uz to, kao što smo naveli, politika EU stimulira otimanje zemlje. Direktiva o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, donesena 2009. godine, zahtijeva da 20% energije koja se koristi unutar EU, kao i 10% goriva za prijevoz u pojedinim zemljama članicama, dolazi iz takozvanih “obnovljivih” izvora. To dovodi do jačanja industrije biogoriva stvaranjem stabilnog i povoljnog okruženja za ulaganja u profitabilne usjeve (ili usjeve koji nose dobit, eng. cash crops), poput kukuruza, koji se mogu pretvoriti u gorivo: riječ je o velikom poticaju globalnoj groznici otimanja zemlje. Isti TNI-jev izvještaj pokazuje da zapravo postoji niz sličnih politika EU, poput politika vanjskih investicija, trgovinskih ili unutarnjih poljoprivrednih politika koje aktivno doprinose globalnom širenju otimanja zemlje. Bilo je pojedinačnih kritičnih glasova EU dužnosnika. Na primjer, 2009. godine Stefano Manservisi, generalni direktor za razvoj u Europskoj komisiji, izjavio je kako se radi “o još jednom načinu iskorištavanja zemalja u razvoju… [što je] savršen primjer neokolonijalizma”. No, cjelokupna politika EU ostaje neosporena.
Inicijativa Sve osim oružja (Everything But Arms, EBA), koju je EU prihvatila 2001. godine, ciljano promiče europski uvoz, svega osim oružja, iz najnerazvijenijih zemalja, a time i integriranje tih zemalja u globalnu ekonomiju. Međutim, to je u praksi doprinijelo intenziviranju procesa otimanja zemlje. U Kambodži je, na primjer, EBA promovirala ukidanje carine na uvoz kambodžanskog šećera u EU. Ova mjera je trebala stvoriti nova radna mjesta, ali je zapravo potaknula kambodžansku vladu da otjera poljoprivrednike s njihove zemlje kako bi zemljište dala u zakup velikim međunarodnim investitorima. Kao odgovor na to 400 poljoprivrednih obitelji pokrenulo je parnicu protiv umiješanih multinacionalnih korporacija na Visokom sudu u Londonu.
Postoje slični pojedinačni slučajevi kada je u otimanje zemlje u državama članicama EU uključeno izravno političko nasilje. Nizozemska bankarska korporacija Rabobank angažirana je u stjecanju više od 21.000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Rumunjskoj. Zarand, rumunjsko selo s više od 2.500 stanovnika, smješteno je u području u kojem podružnice nizozemskog diva otimaju zemlju. Mještani su optužili te tvrtke da uzimaju njihovu zemlju bez ikakvog formalnog pristanka. Nacionalna agencija za borbu protiv korupcije osudila je gradonačelnika sela za sudjelovanje u krivotvorenju dokumenata i krađi poljoprivrednog zemljišta lokalaca.
Uloga Unije
Otimanje zemlje sigurno je lakše prepoznati kada je umiješana izravna politička prisila, kao u spomenutim slučajevima iz Kambodže i Rumunjske. Međutim, češće je riječ o puno suptilnijim načinima za tjeranje malih poljoprivrednika i seoskih zajednica s njihove zemlje koji su ujedno ključni za shvaćanje razmjera otimanja zemlje, posebno unutar EU.
Primjerice, zajednička poljoprivredna politika EU (Common Agricultural Policy, CAP), koja čini polovicu njenog proračuna, potiče subvencioniranje velikih poljoprivrednih investitora. Time stvara nejednake tržišne poticaje, stimulirajući velike poljoprivredne investitore i marginalizirajući male, doprinoseći, zajedno s drugim europskim politikama koje se tiču zemlje, procesima koncentracije poljoprivrednog zemljišta unutar EU. U tom je smislu važno preispitati značenje otimanja zemlje, a ne suziti njegovu definiciju samo na slučajeve u kojima je prisutno nasilje, niti na investicijske projekte transnacionalnih aktera u zemljama u razvoju.
Mainstream mediji obično zauzimaju suženu perspektivu (fokusirajući se na političku prisilu i strane investitore). Čak su i neke kritične nevladine organizacije usvojile ovaj pogled. Sužena perspektiva, međutim, može ostati slijepa na činjenicu da nacionalni investitori mogu biti jednako “strani” lokalnim zajednicama kao i transnacionalni, ako ulaganje dovodi do smanjenja zaposlenosti i male poljoprivrednike razvlašćuje te ako od stečenog profita lokalne zajednice nemaju nikakve koristi.
U Bugarskoj je klasa nacionalnih poljoprivrednih investitora učinkovito monopolizirala poljoprivredu uspostavljanjem jake veze s nacionalnom političkom elitom i iskorištavanjem poljoprivrednih subvencija EU koje favoriziraju velike investitore. Nadalje, ti investitori bili su vrlo učinkoviti u integriranju svog poslovanja na međunarodna poljoprivredna tržišta.
Sudbina malih proizvođača
Studija o koncentraciji zemljišta u Bugarskoj, koju je prošlog mjeseca objavio Za Zemiata, bugarski član Prijatelja zemlje (Friends of the Earth), pokazuje da broj poljoprivrednika u posljednjih 15-20 godina konstantno opada. U 2003. godini bilo je više od 650.000 registriranih proizvođača, a u 2013. njihov broj je pao na oko 250.000. Zadružne farme su također u stalnom opadanju. Između 2003. i 2010. godine njihov broj, kao i zemlja koju koriste, smanjio se za oko 50%, dok su u isto vrijeme privatni poljoprivredni investitori doživjeli visoku razinu rasta.
Unatoč tome što još uvijek postoji mnogo malih proizvođača, oni imaju vrlo ograničen pristup zemlji. Samo 4% velikih proizvođača kontrolira 85% poljoprivrednog zemljišta. Slučaj je isti sa stočarstvom gdje 1,5% proizvođača u sektoru koristi 66% zemljišta. Mali proizvođači i dalje dominiraju na tržištu, ali samo u smislu brojnosti, a ne u pristupu zemlji. Više od 80% poljoprivrednika koristi manje od 2 hektara zemlje. Ova brojka stavlja većinu poljoprivrednika u Bugarskoj u istu situaciju u kojoj se nalazi većina njihovih kolega u europskoj otočnoj naciji Malti, gdje također 80% poljoprivrednika ima manje od 2 hektara zemlje.
Mainstream mediji i političari hvalili su “impresivan” rast u bugarskom poljoprivrednom sektoru. Ne obazirući se na ekstremnu centralizaciju iskorištavanja zemlje, gotovo sve bugarske vlade u posljednja dva desetljeća preferirale su da nekoliko velikih poljoprivrednih tvrtki konsolidira zemljišta. Aktualni ministar poljoprivrede, koji je nekada bio direktor jedne od najutjecajnijih bugarskih poljoprivrednih korporacija, konstantno tvrdi da najveći izazov za vladu predstavlja ubrzavanje konsolidacije zemljišta.
Završimo ipak u pozitivnom tonu. Usred ove sumorne slike neki seljaci, poljoprivredni radnici, kao i aktivisti za hranu i zaštitu okoliša iz istočne Europe počeli su se organizirati naspram ovih krajnje nepravednih zemljišnih politika. Sljedeći Europski zeleni forum za prehrambeni suverenitet, koji objedinjuje progresivne organizacije u oblasti zemljišnih i poljoprivrednih politika, održat će se ove jeseni u Rumunjskoj. Možda se možemo nadati da je riječ o indikatoru intenzivnije politizacije borbe protiv društveno destruktivnih učinaka neoliberalizma u poljoprivrednom sektoru, tako bolno vidljivih u istočnoj Europi.
S engleskoga prevela Sana Perić