Jedan od najdražih alata medijskih prodavača magle i reklamnog prostora u histerizaciji javnosti brojanje je javnog duga. Tako s današnje naslovnice Večernjeg lista vrišti: Svaki Hrvat dužan je 67.595kn. Do tog senzacionalnog otkrića došli su legendarnom metodom istraživačkog novinarstva: ukupni javni dug podijelili su s brojem stanovnika. Tako se npr. bivša radnica Kamenskog, umjesto da čita horoskop i tamo traži jednake šanse za sve, mogla odmah na naslovnoj stranici uvjeriti da je u istim neprilikama kao i npr. Emil Tedeschi.
Za početak, sva besmislenost ovakvog parceliziranja javnog duga, prikladno i “nehotično” na naslovnici ilustrirana rezanjem soparnika, vidljiva je na vrlo jednostavnom primjeru. Ako odete u banku podignuti kredit službenik zasigurno neće posumnjati u vašu kreditnu sposobnost jer ste, eto, kao Hrvat dužan 67.595kn. Također, koliko god vi štedjeli i skromno živjeli u privatnom životu, npr. manje koristili mobitel po naputku predsjednika Sabora Željka Reinera, to nimalo neće utjecati na usporavanje rasta javnog duga. A u krajnjoj liniji, vi kao Hrvat s udjelom u javnog dugu, niste nikad sjedili za stolom na kojem se odlučivalo o opsegu i formi zaduživanja.
Zaboravljene lekcije
Dakle, javni dug zasigurno nije dug zbroja pojedinaca, ali metode njegova servisiranja kroz poreze i javne usluge pojedinci osjete kao pripadnici određenih društvenih klasa. Tako se uime svih nas, npr. povećavaju izdvajanja za dopunsko zdravstveno osiguranje, samo što je nekim taj trošak udar na životni standard, a drugima nebitna stvar jer se ionako liječe u privatnim klinikama, makar i jedni i drugi bili dužni 67.595kn. Također, kako to već ide, odmah se kao dijagnoza uspostavi uvid da svi kao društvo živimo iznad svojih mogućnosti zbog tolikog duga.
Takav uvid može jedino funkcionirati pod pretpostavkom da oni koji posuđuju novac državi, npr. mirovinski fondovi, nisu dio tog istog društva. Računica je pritom banalnija od one u kojoj se javni dug dijeli s brojem stanovnika, ali neusporedivo suvislija: na razini društva nečiji dug je istovremeno nečije potraživanje. Naposljetku, “poštena” podjela javnog duga pada u vodu ako samo ovlaš bacimo oko na podatke o strukturi štednje koje je nedavno objavila Hrvatska narodna banka. Činjenica da 20% štediša drži ukupno 94% štednje u hrvatskim bankama vrlo plastično ukazuje na nejednakost kao osnovni društveni problem.
Ovakvo brojanje proračunskih zrnaca sa sobom nosi i iznimnu ideološku opasnost. S jedne strane, potpaljuje autorasističke predodžbe o našoj zaostalosti i nesposobnosti, čime se unaprijed diskreditira svaki pokušaj kolektivnog organiziranja na klasnoj osnovi, dok s druge strane, ujedinjenost u atomizaciji – naš hrvatski dug, odgovornost individualna – stvara plodan teren za brojanje nekih drugih zrnaca, što je lekcija koju (ni)smo usvojili prije više od dvadeset godina.