Hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini iznašle su u proteklih par godina novu, lukaviju strategiju za rješavanje tzv. hrvatskog pitanja. Umjesto donedavnih neuspješnih nastojanja isključivo u dejtonski propisanoj areni etno-takmičenja, odlučile su preuzeti ulogu jamaca “europskog puta” BiH i time si prisvojiti uglađeni građanski imidž. Paralelno, infrastrukturna autonomija trebala bi priskrbiti neometano vladanje i postupnu uspostavu priželjkivanog Trećeg entiteta.
Branimir Farkaš, novi voditelj HTV-ovih središnjih informativnih emisija, u jučerašnjem podnevnom izdanju Dnevnika dozvao je svoga kolegu Ivicu Đuzela u eter porukom: “A sada idemo u Mostar koji je danas središte regije”. I doista se tako može i činiti neredovnom gledatelju hrvatske javne televizije i nepoznavatelju prilika u Mostaru i Hercegovini – da je doista riječ o poslovnim i kulturnim događanjima od regionalnog značaja koji su se spustili u grad na Neretvi, a ne tek o inscenaciji za diplomatski flert državnika europske periferije.
Dodatnu važnost cjelokupnom događaju dao je spomenuti HTV time da je na 4. programu u izravnom prijenosu večer prije pratio dodjelu godišnje nagrade najtiražnijeg hrvatskog dnevnog lista u BiH, Večernjaka – svečanost ovom prilikom nazvanu Mostovi Europe. Usporedno je otvorena središnja kulturna manifestacija u Hercegovini: Mostarsko proljeće, kao i mostarski ured hrvatskog člana predsjedništva BiH Dragana Čovića koji je virtuozno odradio ulogu meštra od karnevala, vješto koristeći cijelu manifestaciju da bi pokazao i vlastiti retorički zaokret i transformaciju u političara europskog kova i vrijednosti.
Slučajni susreti
Vrhunac cijele Čovićeve produkcije jučer je svečano otvoreni Međunarodni sajam gospodarstva na periferiji grada u nekadašnjem industrijskom naselju Rodoč. Taj događaj je postao protokolarna prilika za susrete regionalnih političara koji će upravo u tom gradu obilježenom podjelama, smiriti tenzije i pružiti ruke pomirenja, kako već nalažu pravila medijskog i političkog celofana. Cijelo je jutro regionalni novinarski garnizon bio upregnut da dozna hoće li se okrznuti pogledom protokoli Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića koji su se sasvim slučajno našli u isto vrijeme na istom mjestu. A nakon što se dugoočekivani susret u polutajnosti sajamskih (i tek za ovih nekoliko sajamskih dana u godini popunjenih) hala bivše Vazdupohlovne industrije Soko održao, svi su pomireni napustili Mostar i poletjeli prema blistavoj europskoj budućnosti stavljajući još jedan plus na listu europskih uspjeha velikog producenta Čovića, svojevremeno uspješnog mladog menadžera u tom socijalističkom poduzeću.
Odnedavno se na tu “blistavu europsku budućnost” svjesno prikačila hrvatska politička elita u Hercegovini postajući glavni promotor ideje približavanja BiH Europskoj uniji. Sam Dragan Čović silno se potrudio da upravo u periodu u kojem on predsjeda tročlanim državnim predsjedništvom, aplikacija Bosne i Hercegovine za članstvo u EU, unatoč svim proceduralnim teškoćama i šlampavostima, završi na stolovima visoke povjerenice za vanjsku politiku i sigurnost Frederice Mogherini i povjerenika za proširenje Johannesa Hahna. Ovaj događaj iz veljače popraćen je velikim vatrometom iznad Mostara. A par tjedana nakon, na skoro istom mjestu, osvanuo je na kršu iscrtan hrvatski grb, što najbolje oslikava banalnu kompleksnost političke situacije hrvatskog korpusa u BiH.
Idealan trenutak
Naime, za domaće potrebe i homogenizaciju vlastitog biračkog tijela, Dragan Čović je europski put Bosne i Hercegovine i probijanje konačne membrane “apliciranja” za članstvo objasnio kao put ka rješavanju “hrvatskog pitanja” u BiH koje je još od Daytona neadekvatno riješeno kroz ustavni poredak i, prije svega, izborni sustav BiH. I doista, Čoviću kao da su se sve karte posložile: Bruxelles kao nikad do sada želi skinuti BiH s dnevnog reda; u Zagrebu je na vlasti stranka-majka; u Sarajevu sjedi visoki predstavnik koji ne misli koristiti tzv. bonnske ovlasti; bošnjačka politička elita se umara “bratoubilačkim” ratovima i drmanjem najjače nacionalne i vjerske institucije – Islamske zajednice, a sam je Čović u međuvremenu postao jedini politički akter iz središnje vlasti koji još komunicira s najvećom preprekom pristupanju EU-u – Miloradom Dodikom. Dakle, sve je riješeno dok si rekao keks, i na unutarnjem i na vanjsko-političkom planu.
A da bi ta priča mogla zaživjeti i da bi “blistava europska budućnost” od tlapnje postala politički projekt, bilo je potrebno ne samo promijeniti retoriku i scenografiju nego odraditi i menadžerski posao, mijenjajući pristup svojih prethodnika (ali i vlastite sklonosti) kada se govori o “hrvatskom pitanju” u BiH. Još od devedesetih HDZ BiH želi uspostaviti kakav-takav institucionalni položaj Hrvata u BiH kojim bi se dokinula politička neravnopravnost proizašla iz Daytonskog sporazuma, a zapravo osigurao institucionalni okvir za samostalnu i neometanu vladavinu. I do sada su svi pokušaji na tom planu bili kratkovidni u političkoj perspektivi i hajdučki po svojoj metodi. Proglašenje Hrvatske samouprave početkom 2001. godine rezultiralo je micanjem tadašnjih hrvatskih predstavnika u državnoj vlasti odlukom visokog predstavnika Wolfganga Petrischa i korištenjem spomenutih bonnskih ovlasti, a u međuvremenu je Željko Komšić pobjedama na izborima za člana hrvatskog predsjedništva BiH (2008. – 2014.) glasovima glasača SDP-a samo apostrofirao kontradikciju izbornog sustava i osnažio argumente HDZ-a BiH, pružajući artiljeriju za dodatno zaoštravanje retorike i dominacije među Hrvatima u BiH koja, unatoč manjim krizama, nikad nije bila dovedena u pitanje.
Paralelne institucije
Međutim, od 2012. na ovamo, a posebice nakon čiste pobjede na općim izborima 2014., HDZ BiH na čelu sa Čovićem pristupio je puno trezvenije oblikovanju političke strategije i konačnoj uspostavi Trećeg entiteta, krajnjem cilju hrvatske političke elite. Ona to neće javno priznati, pazeći na vlastitu novostvorenu europejsku sliku u okviru koje Treći entitet još ne kotira kao pozitivni atribut. Međutim, Treći entitet de facto već postoji. Uz postojeći predmoderni (crkva i obitelj) i moderni aparat (obrazovni sustav, pravni sustav i policiju) nepostojeće države, odnosno entiteta, koji nikad nije bio centraliziran već spadao pod ingerencije županija, sustavno se zadnjih godina radi na izgradnji i jačanju institucija i infrastrukture koje će politički pristojno artikulirati, a onda u budućnosti i iznijeti rezultat novog ustavnog aranžmana o kojem se već naveliko šuška.
Tako se, dugo godina najvažnije pitanje, ono tv-kanala na hrvatskom jeziku, više ne pokušava riješiti političkim bitkama u Sarajevu, već se zaobilazno uspostavlja privatni kanal neovisan od javnog RTV servisa u BiH. Stvara se i svojevrsna hrvatska novinska agencija za BiH: Hrvatski medijski servis, Mostarsko sveučilište se širi i svake godine otvara nove fakultete i odsjeke, u puno slučajeva ad hoc i bez ikakvog dugoročnog plana, a sadržaji stručnih časopisa i novotovorenih istraživačkih instituta na polju društvenih znanosti strateški se bave problemima od “vitalnog značaja” poput nacionalnog pitanja u Europi i organizacije države po federalističkim principima. Umjesto standardne patetike o majorizaciji Hrvata ili hajdučije s kraja devedesetih i početka prošlog desetljeća, nakon 2014. i potpune dominacije HDZ-a na svim razinama vlasti, suočavamo se novim pristupom umotanim u europsko ruho. Hercegovački nacionalizam, toliko omražen u građanskim krugovima, napokon je dobio svoju liberalnu i uljuđenu opravu.
Drugim riječima, nepostojeći Treći entitet dobiva institucionalne konture europske liberalne države, odnosno u ovom slučaju federalne jedinice, crpeći sredstva iz proračunskih aranžmana s Republikom Hrvatskom, javnih poduzeća u vlasništvu većinski hrvatskih županija odnosno Federacije BiH, a zapravo nastajući na privatiziranim resursima socijalističke modernizacije i interesima političko-menadžerske elite oblikovane u procesu prvobitne akumulacije kapitala. Taj put od vjerskog do sekularnog ukazanja, od Gospe na međugorskom brdu do Dragana Čovića u halama Vazduplohovne industrije Soko – slika je ubrzane povijesti Hercegovine u tranziciji, povijesti izgradnje njenih institucija koje čekaju blagoslov i legitimaciju Bruxellesa, jednako kao što Gospa čeka potvrdu Rima. No kako sada stvari stoje, Dragan Čović će doći prije na red.