Poput većine njihovih kolega u drugih postsocijalističkim zemljama, albanske su vlasti 1990-ih nastojale poništiti nacionalizaciju u nadi da će dominacija privatnog vlasništva omogućiti razvoj i blagostanje. Proces je u toj zemlji, međutim, bio nešto kompleksniji, prije svega zato što su se njime pokušavali postići proturječni ciljevi ubrzanja neoliberalne transformacije i saniranja najtežih posljedica albanske tranzicije.
Prije nekoliko tjedana, Europski sud za ljudska prava je donio odluku o tužbi koju su tri privatne osobe podnijele protiv albanske države. Prema presudi, Republika Albanija dužna je istim osobama isplatiti 12 milijuna eura kompenzacija zbog toga što im je propustila vratiti imovinu koju im službeno priznaje kao njihovu. To nije prvi puta da je isti sud kaznio Albaniju zbog kršenja prava na imovinu koje smatra osnovnim ljudskim pravom, no vrijedi primijetiti kako sudska institucija Vijeća Europe nije ovime zauzela stranu u ideološkim i političkim sukobima vezanim za karakter ove imovine. Presuda je naime samo utvrdila da sama albanska država u svom pravnom sustavu nekim svojim građanima priznaje posebna prava (ili čak privilegije) vezane uz određenu imovinu.
Da bi se razumio problem zemljišnih odnosa u ovoj zemlji, nužno je podsjetiti na povijesni kontekst. Nakon oslobođenja od nacističke okupacije, komunistička vlada poduzela je niz radikalnih mjera po pitanju vlasničkih odnosa. S obzirom da su veliku većinu boraca antifašističkog otpora činili siromašni seljaci bezemljaši, pitanje agrarne reforme postavilo se odmah nakon pobjede u ratu kao ključno. Reforma je na selu prije svega uključivala eksproprijaciju velikih zemljišnih posjeda i njihovu distribuciju seljacima. U skromnim urbanim naseljima, imovina je prvo oduzeta onima koji su surađivali s njemačkim (i ranije talijanskim) okupatorima, osobito ako su bili vlasnici trgovina i industrijskih postrojenja. Drugi veliki trgovci su dodatno oporezovani, zbog čega je s vremenom većina imovine u vidu infrastrukture i robe predana državi na ime neisplaćenih davanja. Uz to, imovina ranije raspodijeljena sitnim seljacima 1960-ih je prisilno kolektivizirana u sklopu okrupnjavanja zemljišta.
Raspad albanskog državnog socijalizma 1991. godine posljedica je prije svega nezadovoljstva radnika i studenata u velikim gradovima, no klasni odnosi i savezništva pokazali su se znatno kompliciranijima no što se predviđalo. Naime, na prvim višestranačkim izborima u ožujku 1991. godine Partija rada Albanije (na vlasti od 1944.) uvjerljivo je pobijedila. Iako su bivši komunisti izgubili u gotovo svim većim gradovima, sačuvali su vjernost seljačkog stanovništva, koje je tada činilo 60% stanovništva. Unatoč nevoljama koje su doživjeli za vrijeme prisilne kolektivizacije, seljaci su se više bojali mogućnosti da izgube zemlju ako bi ona bila “vraćena” bivšim vlasnicima, uglavnom velikim zemljoposjednicima čije je interese zastupala nova antikomunistička Demokratska stranka.
Od seljačkog do građevinskog pitanja
To je proizvelo neku vrstu pat-pozicije, u kojoj su radnici u velikim gradovima, uz potporu Demokratske stranke, započeli generalni štrajk i time praktički onemogućili funkcioniranje institucija vlasti. Iako nije uspjela preuzeti vlast, Demokratska je stranka barem uspjela onemogućiti svoje konkurente da vladaju. Situacija je razrješena tek u lipnju 1991. godine, kada je postignut historijski sporazum između Demokratske i Socijalističke stranke (bivše Partije rada) kojim je usvojen zakon br. 7051, čime je kolektivizirana zemlja ponovno preraspodijeljena seljačkim obiteljima. S obzirom da je pitanje poljoprivrednog zemljišta time privremeno riješeno, Demokratska je stranka uspjela ukloniti glavnu prepreku svom dolasku na vlast i uvjerljivo pobijedila na izborima koji su se održali sljedeće godine.
Nova vlada smjesta je pokrenula opsežno neoliberalno restrukturiranje albanske ekonomije. Nasljednici velikih zemljoposjednika su se, međutim, osjećali izdanima od strane Demokrata, a nova je ekonomska strategija također sasvim zanemarila tehnološki razvoj sela, smanjujući perspektive za održivost života van gradova. Paralelno, s obzirom na migracije prema gradovima i ekonomski naglasak upravo na urbanim naseljima, zemljišno pitanje sve se više počelo ticati upravo gradova. S obzirom na brz rast gradova u socijalističkom periodu mnoga bivša poljoprivredna imanja sada su obuhvaćala urbana naselja, što je pojačalo zahtjeve za povratom koje više nisu podnosili samo bivši veliki trgovci i rentijeri.
Ekspanzija građevinske industrije, koja se temeljila na doznakama migrantskih radnika iz inozemstva, pokazala se kao atraktivna prilika za sve koji su mogli polagati pravo na neko predratno vlasništvo, čak i ako je eksproprijacija provedena zbog praktičnih ili infrastrukturnih razloga. Potraživanje zemljišne čestice u gradu za mnoge je bio najbrži put klasnog uspona: vraćena čestica uglavnom bi bila prodana građevinskoj firmi u zamjenu za jedan ili više stanova ili lokala u novoj zgradi. Ovaj je neočekivani boom potaknuo Demokratsku stranku da neselektivno poništi sve eksproprijacije provedene u urbanim naseljima u socijalističkom periodu (osim za dio kolaboracionista), pri čemu je bilo predviđeno da se zemljište na kojem su u međuvremenu izgrađene ključne javne institucije novčano kompenzira bivšim vlasnicima ili ponudi drugo u zamjenu, osobito ono na albanskoj rivijeri.
Dvostruki pritisci
Iako se dakle načelno pokušalo sačuvati važne institucije od privatizacije, slučajevi da su bivšim vlasnicima (uz pomoć zakonski sumnjivih radnji) “vraćene” čak i škole ili muzeji izgrađeni u socijalističkom periodu na njihovom bivšem zemljištu nisu rijetki. Još su češći slučajevi izbacivanja stanara iz bivših državnih stanova iako su ovi tamo živjeli i po šezdeset ili sedamdeset godina i to sve uz političko opravdanje prema kojem su stanari – bivši komunisti. Ubrzo se pokazalo kako, u kontekstu velikih društvenih transformacija kroz koje je prolazila Albanija, predložena “rješenja” neće proći bez ozbiljnih socijalnih trzavica, prije svega jer su se osigurane male čestice na selu pokazale ekonomski sasvim beskorisnima.
To je dramatično povećalo bijeg sa sela u gradove, osobito Tiranu, Drač, Vloru i Skadar te na privremeni rad u Grčku i Italiju gdje su bivši albanski seljaci činili najniži sloj radničke klase. U predgrađima albanskih gradova, ti su unutrašnji migranti bez ikakvih dozvola gradili svoje skromne kućice i postali dio brojne prekarne radne snage ili urbanih nezaposlenih. Ova ilegalna naselja često su osnivana po prastarim plemenskim principima, koji su se unatoč agresivnoj socijalističkoj modernizaciji još uvijek zadržali, osobito na sjeveru zemlje. Migrantsko je stanovništvo postalo ključna izborna baza Demokratske stranke, koja je bila prisiljena podupirati njihovo naseljavanje na okupiranoj zemlji, iako je to pitanje unutar albanske desnice ostalo kontroverzno.
Demokrati su dakle istodobno bili zastupnici starih predsocijalističkih elita, ideološki lučonoše antikomunizma i neoliberalizma, ali su također zadobili snažnu potporu rastućeg siromašnog stanovništva u predgrađima velikih gradova čije su doseljavanje poduprijeli legalizacijom ilegalnih naselja. Ni konkurentski socijalisti nisu osporavali legalizacije, ali kod njih je pitanje bilo manje kontroverzno jer nikada nisu uživali potporu bivših elita. Legalizacija naseljavanja onemogućila je kompenzaciju bivših vlasnika osim kroz državni novčani otkup što je sukob između bivših zemljoposjednika i novih naseljenika pretvorilo u sukob vlasnika s državom. Problem je zaoštren kada je utvrđeno da bi isplata punih iznosa kompenzacija zapravo dovela do sloma državnih financija.
Pokušaj ublažavanja katastrofe
Prema nekim procjenama, država bivšim vlasnicima duguje do 50 milijardi dolara, što predstavlja iznos gotovo osmerostruko viši od godišnjeg državnog proračuna. Stoga je, očekivano, tek mali dio bivših vlasnika novčano kompenziran, a iznosi su bili daleko od očekivanih. Pod pritiskom Europske unije, 2004. godine je donesen novi zakon koji je potvrdio prava bivših vlasnika na kompenzaciju, ali ujedno im omogućio i da tuže državu na Europskom sudu za ljudska prava koji je do sad u pravilu presuđivao u njihovu korist. Da bi stvar bila gora, novi je zakon također ukinuo i odredbu koja isključuje kolaboracioniste okupacije iz prava na kompenzaciju, dakako uz pokušaje legitimiranja njihove kolaboracije kao čina antikomunističkog patriotizma.
Kako su se tužbe zaredale, čineći neizdrživi pritisak na državni budžet, socijalistička je vlada prošle godine donijela novi zakon kojim se priznaju prava bivših vlasnika, ali i predviđa nova metodologija procjene vrijednosti zemljišta. Umjesto prema tržišnoj cijeni atraktivnog građevinskog zemljišta, sada se cijena određuje na temelju vrijednosti poljoprivrednog zemljišta na sličnoj lokaciji. Obrazloženje za ovu promjenu proizlazi iz činjenice da su zemljišta preuzeta u socijalističkom periodu bila poljoprivredna, a ne građevinska. Promjena njegovog karaktera samo je posljedica modernizacije u socijalističkom i postsocijalističkom periodu. Novi je zakon očekivano izazvao žestoki otpor zainteresiranih stranaka, a ostaje upitno i hoće li Europski sud prihvatiti promjenu.
No bez obzira na to, ostaje činjenica da je vrlo malena manjina, iako ideološki vrlo agresivna, uspjela nametnuti vlastiti rentijerski interes državi, a na štetu stanovništva.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović