Pokušaj da se vlastito domoljublje dokazuje zaoštravanjem odnosa sa susjednom Srbijom jedna je od konstanti hrvatske politike. Toj je strategiji prošle godine pribjegao bivši premijer Zoran Milanović kada je u jeku domaće predizborne kampanje nedvosmisleno optuživao Srbiju za izazivanje izbjegličke krize, pokrenuvši svojevremeno i krajnje bizaran “trgovinski rat”, odnosno zabranu ulaska srbijanskim prijevoznicima u Hrvatsku. To naglo predizborno zaoštravanje odnosa potaknulo je vlasti u Srbiji da otvoreno navijaju za pobjedu tada opozicijske Hrvatske demokratske zajednice, najavljujući da će nacionalistička stranka imati manje potrebe da dokazuje domoljubne mišiće. Ta se oklada, očekivano, ubrzo pokazala promašenom, posebno kada je Hrvatska “blokirala” otvaranje poglavlja 23 u pregovorima Srbije s Europskom unijom.
Naposljetku, Milanovićeva antisrbijanska kampanja bila je samo pokušaj da se ugrozi HDZ-ov monopol na retoriku međunacionalnog zaoštravanja koju ta stranka sada ne može olako predati. Unatoč entuzijastičnim čestitkama na pobjedi iz Srbije, nestabilnost nove HDZ-ove vlade prisilila je tu stranku da nastavi iskorištavati antisrpski sentiment u svrhu nacionalne konsolidacije. Formalni izgovor Hrvatske za blokiranje pregovora Srbije o pristupanju Uniji su tri zahtjeva: ukidanje samoproglašene ingerencije Srbije na ratne zločine u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, s njim povezan zahtjev za boljom suradnjom s Haškim sudom koji se uskoro vjerojatno ukida te – osiguravanje mjesta za predstavnike hrvatske manjine u Skupštini Srbije. Dok je prvom zahtjevu dano najviše političke i medijske pažnje, posljednji je po mnogočemu uvjerljivo najbizarniji.
Quod licet Iovi, non licet bovi
Naime, iako Hrvatska formalno osigurava tri mjesta za predstavnike srpske manjine, upravo su od HDZ-a i njegovih partnera dolazili zahtjevi za ukidanjem tog prava. Ti su zahtjevi utihnuli tek kada je jedan od srpskih predstavnika, pod vrlo neobičnim okolnostima, prestao biti zastupnik srpske manjine i uključio se u parlamentarni klub HDZ-a. Ni to međutim nije spriječilo HDZ da nastavlja optuživati lokalne Srbe za prikrivenu kontrolu nad Hrvatskom u specifičnoj lokalnoj varijanti Dolchstoßlegende. Uz sada već standardno brojanje “prikrivenih Srba” u bivšoj vladi ili pozive Srbima da napuste zemlju ako im se u njoj ne sviđa, HDZ-ov Josip Borić jučer se odvažio i na izravniju optužbu dovikujući na sjednici parlamenta zastupniku srpske manjine da je “dosta on formirao pravila u ovoj državi”.
Iako je riječ o srbofobiji za lokalnu upotrebu, ni diplomatske aktivnosti nove vlade ne odudaraju previše, čak i ako su nešto manje uspješne. Hrvatska je naime planirala iskoristiti svoj status članice Unije da bi se nametnula kao lokalni arbitar u po pitanjima proširenja u regiji i time – slično velikim članicama EU – određivala unutarnju politiku drugih zemalja. Hladan tuš došao je međutim jučer od Europske komisije koja je odbacila hrvatske prigovora, osobito po pitanju nadležnosti za ratne zločine. Hrvatski je ministar vanjskih poslova nastojao umanjiti značaj te reakcije nazivajući je dokumentom “za internu uporabu”, usput naglašavajući kako Hrvatska nije “ni pudlica ni velesila, već članica Unije” među kojima “nema nikakvih razlika [jer svi] imamo isti glas”.
Međutim, osim komisije, i službeni je Berlin (kao uvjerljivo vodeća članica unije) izrazio nezadovoljstvo hrvatskim potezima. Gunther Krichbaum, predsjednik odbora za europske poslove u Bundestagu, u intervjuu za DW je energično demantirao cijelu hrvatsku argumentaciju za blokadu. Iako ignoriran u domaćim medijima, ovaj je intervju donio još jedan sloj ironije u cijelu priču: isti je predstavnik njemačkih demokršćana svojevremeno bio ključni akter u pritiscima na Hrvatsku da Njemačkoj izruči Josipa Perkovića, pripadnika UDBA-e i kasnije hrvatskih tajnih službi u 1990-ima, a HDZ je tada bio najglasniji lokalni zagovornik izručenja ovog hrvatskog državljanina i svog bivšeg člana stranom sudu.