Ako više ključnih domaćih medija – uključujući i vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici izrazito bliski HRT – u svega nekoliko dana jednoglasno najavi zaokret te stranke “prema centru”, očito je kako je pokrenuta PR kampanja u svrhu HDZ-ovog “ribrendanja”. Dapače, ta je kampanja toliko agresivna da je gotovo ušutkala kritike stranačkih “izbora” po načelu jedan član – jedan glas – jedan kandidat (kojima je demonstrirana čvrsta kontrola vodstva nad stranačkim članstvom i posvemašnji nedostatak unutarstranačke demokracije), što joj je bez sumnje bio i jedan od osnovnih ciljeva. Gromoglasni uzdah olakšanja koji su istodobno ispustili svi politički analitičari nakon objave “modernizacije HDZ-a” sasvim je zaglušio pokušaje razumijevanja motiva za ovaj “zaokret”, kao i proturječja koje izaziva.
Sada se, saznajemo, konačno otvara mogućnost da HDZ postane “europska demokršćanska stranka”, umjesto provincijalne populističke, čime bi i Hrvatska trebala prestati igrati ulogu europskog “ružnog pačeta”. Tu su joj ulogu, osobito posljednjih tjedana, namijenili ne samo zapadni mediji, već i zapadni ambasadori, sve odlučniji u suptilnim “upozorenjima” novoj vladi. Zadovoljstvo zbog rezultata tih pritisaka uspjelo je pomesti pod tepih čak i činjenicu da je novi-stari predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko zapravo i glavni arhitekt ranijeg zaokreta HDZ-a “prema desnici”. Prikrilo je, također, neka druga nezgodna pitanja: poput npr. onoga odakle Karamarku legitimitet za ovaj zaokret, ako je izbore (i parlamentarne i stranačke) “dobio” na platformi desnijoj od one koju europski partneri i domaći komentatori inače odobravaju?
Zbogom stari prijatelji?
Pitanje demokratskog legitimiteta neće međutim igrati nikakvu ulogu u razmišljanjima “dobronamjernih” komentatora razvoja hrvatske demokracije, očaranih mogućnošću da se HDZ pozicionira kao krotitelj divljeg istočnog etno-populizma, čak i ako ga je upravo ta stranka u sklopu svoje predizborne strategije prometnula u mainstream domaće političke retorike. Koliko će takva HDZ-ova strategija piromana-vatrogasca biti dosljedno provedena ostaje da se vidi, jer ambicioznim najavama nisu razriješena sva otvorena pitanja. Jedno od njih moglo bi biti: što će sada biti s “ekstremnim” partnerima i saveznicima (političkim, medijskim i “društvenim”) koje je HDZ posljednjih godina pažljivo skupljao, a koji bi se u sklopu najavljene modernizacije mogli pokazati suvišnima ili čak – preprekom?
Kako će se stvari razvijati na tom polju mogli bismo vidjeti uskoro na primjeru jedne od frakcija pokojne Hrvatske stranke prava – one koja je na posljednjim izborima i u periodu neposredno nakon njih bila “radikalni” priljepak HDZ-a – a koja je nedvosmisleno najavila da će napustiti vladu koja podrži Vesnu Pusić kao kandidatkinju za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. Nakon što je HDZ potvrdio svoj nevoljki pristanak na to kadrovsko rješenje, ova pravaška frakcija može ili odglumiti demonstrativno napuštanje vlade ili – što je znatno vjerojatnije – prešutjeti svoj ultimatum. U oba slučaja ona je na sigurnom putu prema marginalizaciji iz koje je svojevremeno isplivala samo milošću HDZ-ovog “desnog” zaokreta.
Novi konsenzus
Znatno važnije od sudbine domaće ekstremne desnice jest pitanje kakav HDZ doista možemo očekivati, odnosno koji je zapravo politički sadržaj tog zazivanog “centra”? Hoće li HDZ pokušati postići neku vrstu šireg umjerenog konsenzusa oko pitanja odnosa prema povijesti ili statusa nacionalnih manjina koje je do sad energično zaoštravao? Prema izjavama stranačkih čelnika, čini se da neće. Naime, ono što naziva “ideološkim pitanjima” HDZ ubuduće namjerava jednostavno ignorirati, kako bi se posvetio – ekonomiji. Prostor novog konsenzusa s domaćim i europskim elitama HDZ će dakle tražiti u politici tzv. mjera štednje i rezova s jedne, te poticanja stranih investicija s druge strane. Drugim riječima, onom što se obično naziva neoliberalnim kanonom, gdje ga je bez sumnje i najlakše naći.
Po svemu sudeći, radi se o “normalizaciji” koja bi od HDZ-a trebala učiniti doista europsku stranku, predanu zaštiti interesa kapitala pod svaku cijenu, osobito pod cijenu izigravanja očekivanja birača. To što je takva “modernizacija” zapravo u mnogo čemu suprotna od ideje jačanja demokracije više govori o stanju europske politike općenito, nego o samom HDZ-u.