Prosvjednici u Makedoniji nastoje izbjeći situaciju u kojoj bi njihov bunt igrao ulogu tek demokratske uvertire pregovorima političara iza zatvorenih vrata. Istovremeno, međutim, europskim posrednicima u rješavanju krize prioritet je još uvijek stabilnost, a ne demokracija iako jedini relevantan politički sadržaj koji se nudi dolazi upravo s ulice.
Skopje je opet na svim vijestima, a novi val prosvjeda ponovno je izveo ljude na ulice. I opet je ime Gruevskog sveprisutno. Nakon godinu dana produženih nada u posredovano rješenje političke krize, vlast je po tko zna koji put posegnula za instrumentima “zarobljene države”. Pokušaj predsjednika republike da proširi amnestiju i na slučajeve političke korupcije u koje su bili involvirani članovi vladajuće stranke rezultirao je nizom katastrofalnih učinaka.
Prvo, pravno gledajući, riječ je o gesti bez presedana kojom se političare pomilovalo u najširem mogućem značenju riječi. I mnoga zaboravljena lica su se našla na listi od 57 političara na koje se efektivno odnosi predsjednikova odluka. Štrajk zatvorenika u najvećim makedonskim zatvorima koji je uslijedio vjerno pokazuje na proces inauguracije klase koja ne podliježe zakonima – političare. Drugo, odluka je donijeta upravo u vrijeme kad je ured Specijalnog tužitelja počeo iznositi ozbiljne optužbe za kriminal i korupciju protiv dužnosnika vladajuće stranke VMRO-DPMNE. Odlukom se, dakle, izravno potkopava rad Ureda, glavne institucije junsko-julskog dogovora predviđene za osiguravanje demokratskih standarda i neutralnosti političkih procedura. I treće, odluka se pojavila u vrijeme kad se ozbiljno počelo dovoditi u pitanje namjera vladajuće stranke da nastavi putem reformi u svrhu održavanja poštenih i slobodnih izbora.
Krah populizma
Predsjednikov čin potpuno je demontirao uvriježene, i zbog iskustva prilično rastezljive, predodžbe o tome što je sve vlada sposobna učiniti, odnosno dokle je spremna ići. Prouzročio je novi val nasilnih prosvjeda koji su kulminirali kompletnim uništenjem predsjednikova ureda. Na uobičajenu srednjostrujašku retoriku o zaštiti institucija koje predstavljaju sveta demokratska dostignuća makedonskog društva ljudi na ulicama nisu se previše obazirali. Vladajuća VMRO-DPMNE već godinama pokušava, s određenom dozom uspjeha, izjednačiti se s institucijama, a institucije s nacionalnim interesom. Svaki napad na zaposjednute institucije bi se onda kroz cijeli raspon spinova predstavljao kao napad na makedonske nacionalne interese.
Ali taj oblik politike zasnovan na određenom tipu populizma danas živi svoje posljednje dane. Pokazalo se da populistička retorika ne može nadživjeti konkretnu materijalnost nedemokratskih politika i odluka. Sve veći broj građana na ulicama u posljednjih tjedan dana svjedoči političkom neuspjehu manipulacija nacionalizmom, strahom i etničkim podjelama.
Trenutni prosvjedi svojom formom jako podsjećaju na one iz 2015. koji su jenjali zbog nada u ulogu međunarodne zajednice u rješavanju krize. Ipak, razlika je u tome da su nakon godinu dana ljudi shvatili da se san o bliskom i intenzivnom uključenju Evrope u proces razrješavanja krize samo iscrpio u napornim pregovorima s Gruevskim kojemu je jedini cilj bio eskiviranje svih reformi u svrhu što bržeg održavanja izbora. A brzi izbori znače samo jedno – mogućnost održavanja mašinerije za ostvarenje elektoralne većine putem prevare, ucjenjivanja državnih službenika i najvulgarnije krađe glasova. Intervencija naroda prosvjedima djelovala je otrježnjujuće za Europsku uniju koja je cijela vrijeme preferirala stabilnost nauštrb demokracije.
Afirmirane političke metode
Sada kada vladavina autoritarnog premijera proizvodi sve više nestabilnosti, na repertoaru je nova igra moći. Međunarodna zajednica trenutno je u potrazi za partnerom kojem mogu vjerovati. U situaciji u kojoj vladajuća stranka više nije u stanju zadržati vlast, a glavna opozicijska, socijaldemokrati, nema nikakvu strategiju za preuzimanje vlasti, jedini relevantan politički sadržaj nudi narod na ulicama. No narod je premutan koncept za europske birokrate da bi s njim mogli raditi i pregovarati. A Makedonija je inaugurirala važno proturječje u europskom kontekstu afirmiranih političkih metoda.
Uspostavljanje partnerstva sa snažnim igračima više nije opcija: naš je Erdoğan diskreditiran i delegitimiran, a nedostaje nam i novi Cipras da skrene volanom na stari put. Nitko se baš ne raduje novom ciklusu pregovora u Beču dogovorenima za predstojeći vikend. Prosvjednici na ulicama priskrbili su si političku poziciju koja nadilazi klasičnu zamku makedonske politike: onu izjednačavanja političkih pitanja sa strankama što zauzimaju pozicije po utvrđenim pravilima igre. Kroz proteklo desetljeće vladavine VMRO-DPMNE-a sve zahtjeve artikulirane na prosvjedima kooptirala bi opozicija stvarajući tako nelagodu među onima koji su nastojali artikulirati i alternativu opoziciji.
Odlučujući se moment trenutno razvija na ulicama Skopja i šest drugih gradova. Izloženi zahtjevi – ostavka predsjednika i realizacija reformi prije nego se uopće priča o mogućim izborima spomene – nadilaze kalkulacije lidera opozicijskog SDSM-a Zorana Zaeva o mogućim političkim pregovorima oko odustajanja od bojkota izbora najavljenih za 5. juna koji je još na snazi. Bojkotiranje izbora dobro je primljeno među mnogim prosvjednim grupama širom zemlje. Oni tvrde da ulazak u izbornu bitku s autoritarnim režimom predstavlja poraz odmah na početku. I da će snaga socijalnog pokreta u kombinaciji s političkom reprezentacijom koju nudi opozicija rezultirati reformama nužnim za provođenje poštenih i slobodnih izbora.
Potencijal bunta
Ali odustajanje od natjecanja samo će učvrstiti pozicije moći koje je Gruevski stvorio i uživao pod paskom Europske unije proteklih godina. Naprimjer, izbacivanje opozicije iz parlamenta 24. prosinca 2012. godine nije imalo nikakvog učinka po međunarodnu reputaciju vlade i Gruevskog. Zato bi socijalni pokret trebao razviti svoju političku agendu, odvojiti se od opozicijske stranke i njenih pregovaračkih ambicija i zauzeti snažnu poziciju. Slobodni i pošteni izbori nisu usluga koju ćemo mi učiniti opoziciji, već goli minimalni uvjet za jedan od mogućih načina sudjelovanja građana u politici, pa čak ako ih (reformirani) VMRO-DPMNE i osvoji.
Trenutno, opozicija gradi priču po kojoj su slobodni i pošteni izbori isključivo pitanje političkih stranaka, van interesa građana. Ali u makedonskom kontekstu gdje mnogi Gruevskog nazivaju diktatorom bojkot izbora ima sve slabije argumente. Ako stvarno živimo u diktaturi, što je omiljena mantra opozicijskih socijaldemokrata, onda su izbori jedna od mnogih fronti borbe protiv diktature. Po istoj logici, onda ne bi trebalo biti niti prosvjeda s obzirom na disproporcionalnu silu između policije i naroda na ulicama. Također, argument po kojem se izlaskom na izbore legitimira koruptivan i nedemokratski sistem vrijedi i za prosvjedovanje. Ako smo sposobni prosvjedovati tjedan dana i planirati nove prosvjede ne znači li to da legitimiramo postojeći sistem kao demokratski zato jer možemo prosvjedovati? Liberalni argument koji se oslanja na praznu optužbu vlade za diktaturu jednako je promašen kao i onaj spomenuti konzervativni o primatu nacionalnog interesa.
Borba između konzervativnog populizma i liberalne socijaldemokracije u Makedoniji razotkriva se kao lažni i izlišni antagonizam čije prazno mjesto prosvjedni pokret nastoji ispuniti. S obzirom na to da su najavljeni novi prosvjedi, opcija mogućih stranačkih pregovora sve je udaljenija od narodnih zahtjeva za demokracijom. Junsko-julski dogovor iz 2015. predvidio je niz tehničkih intervencija u svrhu demokratizacije sistema i uspostave uvjeta za provođenje slobodnih i poštenih izbora. Njegov neuspjeh govori samo jedno: demokracija nikad ne može biti rezultat dokumenta koji su politički vođe potpisali na osnovu pregovora vođenih iza zatvorenih vrata. Ljudi na ulicama koji trenutno prosvjeduju protiv uobičajenog političkog “doing business-a” u Makedoniji pokazuju kako bi ta demokracija mogla izgledati.
Dvije su opcije: u narednim danima ćemo svjedočiti uspješnoj narodnoj revoluciji koja svoje zahtjeve transformira u novu vrstu politike ili samo živimo u danima još jedne demokratske eksplozije koja će se postepeno rasplinuti, otvarajući prostor za neku novu šansu u budućnosti.
S engleskog preveo Marko Kostanić