U nastojanjima da lociraju probleme hrvatskog kapitalizma, razni promicatelji slobodnog tržišta, kako oni institucionalni tako i oni koji rade isključivo na pogon čistog entuzijazma, nisu nešto pretjerano inovativni. Uvijek istih nekoliko vinovnika kola tim optužnicama: prevelik javni sektor, korupcija, socijalističko nasljeđe ili nanovo akademski i medijski promoviran: tzv. egalitarni sindrom. U tom moru iscrpljujućih ponavljanja s minimalnim varijacijama kao osvježenje se pojavio naslov jučerašnjeg komentara Danijela Hinšta na portalu Banka: “Mogu li i kapitalisti biti protiv kapitalizma?”
Iako i dalje opterećen raznim bizarnim “sociološkim” uvidima, poput “plemenske kulture specifične za Jugoistočnu Europu”, taj direktor think thanka naziva Centar za javne politike i ekonomske analize, napravio je snažan epistemološki iskorak u odnosu na žanrovske suborce. Kao što je ispravno uočio, za fenomene poput korupcije ili državnog privilegiranja određene frakcije kapitala, potrebno je dvoje. Pored države, nužni su i kapitalisti koji transparentnim ili pozadinskim dealovima s državom stječu nelegitimnu prednost na tržištu. Također, bez obzira na lokalne specifičnosti, Hinšt s pravom tvrdi da pojave onog što on naziva “kronističkim ‘kapitalizmom'” ili kronizmom, nisu rezervirane samo za periferne ili nerazvijene zemlje, već ih se može uočiti i u zemljama razvijenog kapitalističkog Zapada.
Kapitalisti slabog duha
I premda je ozbiljno iskoračio iz dopuštenih okvira ovdašnje analitičke kuknjave i dalje mu je okosnica mit o čistoj konkurenciji i slobodnom tržištu koji uvijek rezultiraju optimalnim ishodima. Kako bi prisnažio svoje osnovno polazište ponudio je i osebujnu interpretaciju razloga kraha američkog financijskog sustava 2007. godine. Po njemu, krivce ne treba tražiti u neutralnim mehanizmima slobodnog tržišta, već u činjenici da je jedan sektor, onaj financijski, uzrokovao krizu potaknut državnom politikom niskih kamatnih stopa koja ih je onda prisilila na plasiranje riskantnih kredita. Dakle, opet je krivac država, a pojedini kapitali ili frakcije mogu biti samo saučesnici u zločinu prema slobodnom tržištu jer su se jednostavno slomili, nisu mogli izdržati konkurencijski pritisak i okrenuli su leđa kapitalizmu zbog privatnih interesa.
U cijeloj priči Hinšt previđa nekoliko aspekata, a pogotovo, kao što je uvijek i slučaj sa zagovornicima slobodnog tržišta, proturječja u proizvodnom procesu. Navedimo sam jedan aspekt vezan uz američki slučaj. Nije moguće osporiti koordiniranu rabotu američke države i financijskog sektora, Hinšt je sasvim u pravu, najbanalniji dokaz su takozvana “revolving doors”. No tu se nije radilo o pozadinskoj nepravdi prema ostalim igračima na tržištu. Inflacija kredita kućanstvima nije samo pomogla rastu profita financijskog sektora, već je stvorila i potražnju za ostale proizvode, od automobila do kuća, koja je uslijed stagnacije nadnica posljednjih tridesetak godina bila više nego upitna. Drugim riječima, odabir “prisnijeg” odnosa države s jednom frakcijom kapitala nije rezultat nekakve pristranosti državnog aparata već strategija upravljanja akumulacijom kapitala na nacionalnoj razini, a u američkom slučaju i na internacionalnoj.
Estetika “čiste” konkurencije
Drugi zanimljiv aspekt u Hinštovoj argumentaciji vezan je uz premisu strukturne pristranosti politike raznim “netržišnim” oblicima ekonomije: “Političarima je uvijek lakše zagovarati protekcionizam nego konkurenciju.” Iako tvrdi da zbog članstva u Europskoj uniji takviji eksplicitniji zagovori i nisu više mogući, Hinšt jasno sluti, ali i zanemaruje socijalne i političke učinke “čiste” konkurencije. Kao i mnogi drugi očarani estetikom “čiste” konkurencije zanemaruju upravo to da se radi o estetici. Konkurencija po definiciji ne može biti zamrznuto stanje slobodne uključenosti svih zainteresiranih aktera kao da se radi o efektu stroboskopa na plesnom podiju. Naime, smisao konkurencije jest da netko pobijedi. Međutim, postojanje poraženih sa sobom nosi ogromne političke i socijalne troškove, kao što vidimo po kontinuirano visokoj nezaposlenosti u Hrvatskoj.
Također, upravo konkurencija svojim mehanizmima generira korupciju jer nijedan od kapitalista kojemu prijeti da bude pometen od konkurenata neće jednostavno priznati: bolji ste, napuštam teren, kao da je riječ o partiji karata, već će pokušati raznim zaobilaznim mehanizmima sačuvati tržišni udjel, bilo zazivanjem protekcionizma bilo očuvanjem monopola na poslove s državom ili nekakvim oblicima korupcije. Kao što smo već naveli, učinci konkurencije sa sobom nose nezaposlenost i socijalnu bijedu kakvu si političari ipak ne mogu baš zanemariti u izbornim utrkama.
Premda su mu zaključci i dalje taoci “efekta stroboskopa” i mita čiste konkurencije, treba pozdraviti Hinštov iskorak ka realnom stanju na terenu. Zasigurno je riječ o plodnijoj ulaznoj točki nego što je promoviranje “egalitarnog sindroma” ili sličnih maštarija kao uzroka razvojnih zastoja, kakvima smo svjedoci posljednih dana.