Kriza koja je u Ukrajini eskalirala pred više od dvije godine prouzrokovala je ozbiljne napetosti u odnosima Rusije i zapadnih zemalja. Zaoštravanje se nije manifestiralo samo ratobornijom retorikom, već i uzajamnim sankcijama koje su dovele do znatnih poremećaja na tržištima. Uoči ovih događaja, bugarska se poljoprivreda sve snažnije orijentirala ruskom tržištu, no problemi u kojima se sada nalazi nisu samo posljedica svjetskih sukoba, već govore nešto i o sistemskim problemima.
Prošle su gotovo dvije godine od uvođenja europskih sankcija Rusiji zbog krize u Ukrajini. Kao odgovor na njih, Rusija je Europskoj uniji u kolovozu 2014. godine također uvela sankcije, najznačajnije na području trgovine prehrambenim proizvodima. Prema podacima koje je objavio BBC, “izvoz hrane iz EU u Rusiju 2013. godine vrijedio je 11,8 milijardi eura.” Spomenute sankcije utjecale su na ovu trgovinu, a snažno su se osjetile i u Bugarskoj, ne samo na području poljoprivrede. Ipak, glavno tržište izvoza bugarskih proizvoda (kao i glavni trgovinski partner Bugarske općenito) su zemlje Europske unije. Rusija tu ne igra presudnu ulogu, iako je njezin udio porastao nakon krize eurozone, osobito od 2010. godine. Bugarski izvoz u Rusiju je 2013. godine iznosio 573,5 milijuna eura, odnosno svega 2,6% ukupnog bugarskog izvoza. Također, svega su 9,3% ovog iznosa činili poljoprivredni proizvodi ukupne vrijednosti 53,4 milijuna eura.
I tijekom 2014. godine EU je ostala glavni trgovinski partner, čineći 72,1% ukupne trgovine poljoprivrednim proizvodima. Unatoč čestim optužbama kako Bugarska čini rusku “petu kolonu” unutar Unije, ekonomski utjecaj te zemlje doista nije velik, osim u energetskom sektoru zbog uvoza nafte. Rusija je primjerice tek šesti investitor u Bugarskoj, sa svega 71 milijunom izravnih stranih ulaganja, daleko iza Nizozemske sa 697 milijuna, zatim “ostalih” zemalja (vjerojatno ofšor tvrtke) za 316, Njemačke sa 182, Švicarske sa 114, Norveške sa 112 i Cipra sa 84 milijuna eura. Kako upozorava poslovni portal Investor.bg, pozicija Nizozemske kao najvećeg ulagača može se djelomično objasniti činjenicom da je upravo u toj zemlji (zbog niskih poreza) registriran Lukoil Europe Holdings, europska podružnica ruske naftne kompanije. Doista, tvrtka Lukoil Bugarska je 2015. godine primila veliku financijsku injekciju od svoje matične korporacije koja je iskorištena za unapređenje infrastrukture. No ovo je ulaganje realizirano tek prošle godine, a Nizozemska na listama najvećih ulagača u Bugarskoj dominira već godinama. Kako bilo, ova nizozemsko-ruska veza svakako dovodi u pitanje simplističke interpretacije prema kojima je istočna Europa mjesto borbe između “EU i Euroazije”. Ako Rusija doista ima velik ekonomski utjecaj u Bugarskoj, on je posredovan preko Unije.
Nejednaki utjecaji
Sve to, međutim, ne znači da bugarski izvoz poljoprivrednih proizvoda ne prolazi krizu. Ti su proizvodi naime 2013. godine činili 10,2% ukupne vrijednosti izvoza (5% mliječni proizvodi, 4,1% meso) da bi se u 2014. godini vrijednost njihovog izvoza prepolovila, najvećim dijelom (pretpostavlja se) zbog rata u Ukrajini, nekada važnom tržištu. Trgovina s Rusijom, s druge strane, uglavnom je obuhvaćala šest područja: energetiku, prehrambenu industriju, mehanizaciju, farmaceutske proizvode, kozmetiku i oružje te je 2014. godine zabilježila ukupan pad od 9,6%. Izvoz iz Bugarske u Rusiju sasvim je neočekivano čak porastao tijekom 2015. i 2016. godine (prema preliminarnim podacima). Vrijednost ukupnog izvoza u Rusiju popela se s 36,5 milijuna 2014. na 44 milijuna leva 2015. godine, što predstavlja povećanje od 17%. Iako još nije sasvim jasno koje su kategorije proizvoda zaslužne za to, očito je kako sankcije nisu sasvim destabilizirale trgovinu s Rusijom, barem ne koliko su oštetile druge sektore, poput turizma, u kojem se predviđa pad broja gostiju i do 20%.
Dakako, poljoprivreda jest zabilježila pad izvoza u Zajednicu nezavisnih država (čije se članice računaju zajedno s Rusijom) tijekom 2014. godine, prema podacima Ministarstva poljoprivrede. Vrijednost ovog izvoza pala je za 10,4%, a glavni uzrok, prema navodima istog ministarstva, upravo su ruske sankcije. Za razliku od vrijednosti ukupnog izvoza u Rusiju, pad se u poljoprivrednom sektoru nastavio i sljedeće godine, što je dodatno pogoršano znatnim padom cijena duhana, žita, mesa, mliječnih proizvoda i stočne hrane na međunarodnom tržištu. I ovaj je pad vjerojatno izravno vezan uz spomenute sankcije, prije svega jer je stvorio znatne viškove ovih proizvoda na Zapadu. U svakom slučaju, sankcije očito nisu u većoj mjeri naštetile režimu Vladimira Putina (što im je bio osnovni cilj), iako su unijele velike poremećaje na tržištu. Jedna od mjera kojima je EU nastojala sanirati posljedice tih poremećaja je subvencioniranje povećanja skladišnih kapaciteta, osobito za svinjetinu ranije namijenjenu ruskom tržištu, a kako bi se zaustavio pad cijena. No to nije pomoglo bugarskim voćarima koji su ostali s velikim količinama neprodanog voća kojeg pak domaće tržište naprosto ne može apsorbirati.
Prijetnje Europi
Drugi nepovoljni faktori, poput rasta cijene dolara u odnosu na euro, pridodali su se ovim problemima, pa je tijekom prošle godine skromnu pozitivnu bilancu omogućio samo dramatičan pad uvoza robe u Bugarsku. Podaci Nacionalnog instituta za statistiku pokazuju još nešto: pad poljoprivrednog izvoza u Rusiju je ublažen povećanjem izvoza robe izostavljene s ruskih popisa. Također, pad izvoza ovog tipa proizvoda ne odnosi se samo na Rusiju, već i na druga tržišta, iako se očekivalo da bi zabrana izvoza u Rusiju mogla dovesti do povećanja bugarskog udjela na drugim tržištima, poput europskih ili arapskih. Uvjerljivo najveću medijsku pažnju među proizvođačima dobili su mljekari, koji su nekada prednjačili među bugarskim izvoznicima u Rusiju. Taj je izvoz proteklih godina doživio streloviti rast, sa dvjesto tisuća 2007. godine na 4 milijuna američkih dolara 2013. godine. Uspjeh bugarske mliječne industrije u Rusiji u velikoj je mjeri posljedica politika Unije. Tijekom 2009. godine, potrošeno je pet milijuna eura na kampanju “EU cheese please!” kojom su se promovirali ciparski i bugarski sirevi u Rusiji i Ukrajini. Kampanja koja je trajala do 2012. doprinijela je ekspanziji bugarskih mliječnih proizvoda naredne godine.
No, ruska zabrana uvoza prehrambenih proizvoda iz EU sada ne prijeti samo izvozno orijentiranim proizvođačima, već i onima usmjerenima domaćem tržištu. Osim dramatičnog povećanja troškova skladištenja i drugih povezanih troškova, uvjerljivo najteža posljedica je preusmjeravanje mliječnih proizvoda iz zemalja poput Poljske, Nizozemske, Češke, baltičkih zemalja i Ukrajine prema bugarskom tržištu koje su dampinškim cijenama dovele domaće proizvođače u tešku situaciju. Kao što je nedavno upozorila udruga mljekara, na bugarskom su se tržištu pojavili proizvodi s etiketama na ruskom koji se prodaju i po 50% nižoj cijeni. Osim ovakvih incidenata, trajniji i manje vidljivi proces je zamjena domaćeg mlijeka i mesa njemačkim proizvodima, čijem nastupu znatno doprinosi dominacija njemačkih supermarketa koji samostalno odlučuju o robi koju prodaju.
U tom smislu zanimljivo zvuči teorija zavjere koji je nedavno predložio američki milijarder George Soros. Naime, prema njemu, takozvanu izbjegličku krizu zapravo je namjerno izazvao Vladimir Putin kako bi preplavio Europsku uniju sirijskim izbjeglicama i tako je razbio. Ostavimo jadne izbjeglice po strani i pitajmo se nije li zajapurena trgovinska kompeticija unutar Unije ipak bolji kandidat za taj posao. Ne, dakako, nekom tajnom zavjerom, već prepuštanjem nevidljivoj ruci tržišta da obavi svoj posao osvajanjem lokalnih tržišta i prisiljavajući ih da preuzmu viškove nerealiziranog europskog izvoza.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović