Iako je omogućavanje zdravstvenog osiguranja za sve albanske građane bez obzira na njihov socijalni status bilo jedno od osnovnih obećanja vladajuće Socijalističke stranke, tek su nakon tri godine na vlasti napravljeni prvi koraci prema zaštiti onih kojima jedno od osnovnih socijalnih prava do sad nije bilo dostupno. Kako piše BIRN, počelo je izdavanje novih zdravstvenih iskaznica namijenjenih samozaposlenima, nezaposlenima te studentima, koje međutim vrijede svega tri mjeseca. Te bi iskaznice trebale omogućiti besplatne osnovne zdravstvene preglede, te “minimalnu” cijenu ostalih medicinskih zahvata za taj dio pacijenata. Očekivano, ambiciozno najavljivani program nije donio najavljivane rezultate.
Jedan od osnovnih problema je činjenica da su sve ljekarne privatizirane te uglavnom nisu uključene u sustave zdravstvenog osiguranja. To dovodi do situacije u kojoj mnogi, osobito stariji građani, ostaju zbunjeni činjenicom da im je lijek “subvencioniran” iako ipak plaćaju punu cijenu kod svojeg lokalnog apotekara. Zavod za zdravstveno osiguranja također redovito mijenja liste lijekova koje sufinancira, izazivajući probleme dugotrajnim korisnicima koji preko noći ostaje bez lijekova o kojima ovise. Jedan od načina na koji se pacijenti nose s ovim problemom je i nabavljanje lijekova preko rodbine na privremenom radu u zapadnoj Europi, koji svojim redovnim doznakama novaca pridodaju i one medikamenata.
Problem međutim nisu samo ograničene liste lijekova. Stanovništvo južnih dijelova zemlje svjedoči kako lijekove po znatno nižoj cijeni nabavljaju u Grčkoj, iako tamo ne uživaju nikakvu zdravstvenu zaštitu. Slabosti zdravstvenog sustava kritizirala je čak i Svjetska banka, prema čijim podacima čak 60% sredstava u zdravstvu dolazi izravno od plaćanja pacijenata, umjesto iz sustava zdravstvenog osiguranja. Podatak ne čudi ako se zna da ta zemlja svega 2,6% BDP-a troši na zdravstvo, prema gotovo 8% u Hrvatskoj, preko 9% u BiH i 10% u Srbiji. Istovremeno, glavni grad Tirana, koji privlači sve veći broj siromašnih u toj zemlji, prema jednoj je procjeni treći glavni grad u Europi s najlošijim uvjetima života, pri čemu nedostupnost zdravstva čini važan faktor.