Veliki prosvjedni pokret na Kosovu početkom je godine ostavljao dojam da bi mogao smijeniti garniture koje se na vlasti rotiraju još od kraja rata 1999. godine i dovesti do velikih promjena u ovoj zemlji. No te su nade u velikoj mjeri ugušila politička manevriranja posljednjih tjedana, iz kojih bi kao glavni pobjednik ponovno mogao izaći predsjednik Hashim Thaçi.
Ono što se predviđalo kao “kosovsko proljeće” pretvorilo se naposljetku u “proljeće velike usamljenosti”, da povučemo analogiju s jednim od remek-djela albanskog romanopisca Ismaila Kadarea, koji je izolaciju te zemlje nakon razlaza sa Sovjetskim savezom i Varšavskim paktom 1961. godine u istoimenom romanu nazvao “Zimom samoće”. Sličnu samoću naime sada osjeća kosovska opozicija koja je ranije najavljivala kako će proljeće biti obilježeno demonstracijama protiv vlade i novoizabranog predsjednika Hashima Thaçija te njihovih sporazuma sa Srbijom i Crnom Gorom. Međutim, sasvim neočekivano, raspala se do tada ujedinjena opozicija, nakon čega su uslijedile međusobne svađe i optužbe. Nakon što je bila izložena izrugivanjima vlade, kritikama političkih analitičara i međunarodne zajednice, kao i nepovjerenju dijela stanovništva (koje nije zaboravilo političke biografije njezinih predstavnika), opozicija se sada okrenula sama protiv sebe, ušavši time u period svoje velike samoće.
No kako se uopće začelo jedinstvo oporbe koje se sada raspalo na takav način? Na prvi pogled sasvim neprirodan savez nastao je iz potrebe opozicijskih stranaka da se suprotstave dvotrećinskoj parlamentarnoj većini koju su sastavile dvije najveće stranke što dominiraju političkim životom zemlje od 1999. godine. Shvaćajući da sama ni jedna ne može uzdrmati vlast, tri su opozicijske stranke – Pokret Samoopredjeljenje Albina Kurtija, Savez za budućnost Kosova Ramusha Haradinaja (bivšeg premijera i jednog od vođa Oslobodilačke vojske Kosova) i Inicijativa za Kosovo Fatmira Limaja (još jednog poznatog zapovjednika OVK i bivšeg Thaçijevog bliskog suradnika) – uspostavile zajedničku frontu kojoj su se pridružile i neke studentske organizacije te dio nezavisnih analitičara suprotstavljenih vladi. Za mobilizaciju protiv vlade iskorištena su dva međunarodna sporazuma, onaj sa Srbijom o autonomiji Srba na Kosovu i onaj s Crnom Gorom o razgraničenju, koji su očekivano privukli mase.
Propuštene prilike
Zašto bi takav savez bio neprirodan? Pokret Samoopredjeljenje je od svojeg osnivanja 2005. do svog ulaska u parlament 2010. godine bio prije svega aktivistička organizacija, s posebnim naglaskom na pitanja suverenosti i borbe protiv korupcije – za koju je optuživao cijeli politički spektar – i cijelo to vrijeme se definirao kao ljevičarska organizacija. Njihovi kasniji partneri iz opozicije također su bili mete napada, a Limaja su na primjer optuživali da je, u periodu kada je služio kao ministar u Thaçijevoj vladi, bio najkorumpiranija osoba u zemlji. I Savez za budućnost Kosova i Inicijativa za Kosovo su s druge strane organizacije čiji su vođe i raniji ratni zapovjednici zauzeli izrazito liberalne pozicije u pitanjima ekonomije te uspostavili blisku suradnju s predstavnicima međunarodne zajednice (koju Samoopredjeljenje naziva neokolonijalnom silom na Kosovu). Obje su stranke također prihvatile Ahtisaarijev plan, kojem se Samoopredjeljenje oštro protivilo. Na jednom od prosvjeda protiv tog plana 10. veljače 2007. godine dvojica aktivista pokreta su i poginula.
Drugim riječima, ovaj je savez bio politički i ideološki neobičan i nikada nije davao previše nade u dugotrajni opstanak, iako je njegovo sklapanje u situaciji svemoćne vlasti velike koalicije prošlo uz malo kritika u javnosti. Tijekom siječnja i veljače 2016. godine, koje su obilježile demonstracije povremeno i s četrdeset tisuća sudionika, potpora oporbenom savezu stalno je rasla, do te mjere da se ozbiljno počelo računati na mogućnost izvanrednih izbora, što je bio i glavni opozicijski zahtjev. Također se predviđala mogućnost da bi takav veliki savez mogao doista ugroziti vodeće političke snage u zemlji. Upravo u tom trenutku, kada je ujedinjena opozicija bila na vrhuncu svoje snage i potpore, pokrenuto je pitanje podjele pozicija u slučaju izborne pobjede. Na tom su se pitanju počela lomiti koplja. Bivši premijer Ramush Haradinaj formalno je prepustio mjesto premijerskog kandidata vođi Samoopredjeljenja Albinu Kurtiju, iako ta stranka sada tvrdi da su Haradinajeve premijerske ambicije glavni uzrok raspada opozicije.
Povratak hegemona
Riječ je zapravo o tehnikaliji jer je Haradinaj tražio da nova većina ipak predloži njega za premijera ukoliko Kurti ne bi dobio natpolovičnu potporu u parlamentu, što Samoopredjeljenje nije htjelo prihvatiti jer je navodno izgubilo vjeru u dobre namjere svojeg partnera. Nakon formalnog raspada saveza međusobne optužbe su samo eskalirale: Samoopredjeljenje je prozvalo Haradinaja za reketarenje, što je aluzija na glasine o njegovoj kriminalnoj prošlosti koje je Kurtijeva stranka prikladno zaboravila kada je s njim bila u savezu. Također, optužuju ga za planiranje koalicije sa strankom predsjednika Thaçija. S druge strane, Haradinajev Savez za budućnost Kosova optužuje Samoopredjeljenje za dogmatizam i paternalizam te prikrivene pokušaje kontrole bivšeg opozicijskog saveza. U ovom sukobu, treći i najmanji partner – Inicijativa za Kosovu – je čvrsto zauzela stranu Haradinaja. Savez tih dvaju stranaka sada očekuje da će postati druga najjača politička snaga u zemlji, istodobno gurajući Samoopredjeljenje u “proljeće samoće”.
No te će planove po svemu sudeći poremetiti činjenica da se nikakvi prijevremeni izbori više ne najavljuju. Ipak, oni nisu sasvim isključeni ako bi odgovarali Demokratskoj stranci Kosova predsjednika Thaçija. Postoji mogućnost da bi ta stranka nakon pozicije predsjednika mogla doći i do pozicije premijera i tako izgurati svog povijesnog rivala i stranku s kojom je trenutno u koaliciji. No veliko je pitanje može li Kadri Veseli, sadašnji šef Thaçijeve stranke, prikupiti podršku koju je na parlamentarnim izborima osvajao sadašnji predsjednik republike, osobito nakon uhićenja nekoliko ključnih lokalnih figura stranke. Demokratska stranka Kosova do sada je imala uvjerljivo najstabilnije glasačko tijelo i velike su šanse da se to neće promijeniti, no mogućnost raspisivanja novih izbora ovisi o kalkulacijama unutar te stranke, odnosno njezinoj procjeni da li bi joj takvi izbori u ovom trenutku bili korisni. U svakom slučaju, ovako podijeljena opozicija ima malo nade da dominaciju Thaçijeve stranke poremeti u skorije vrijeme.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović