Na domaćem terenu poznata po elitističkom gardu discipliniranja neukih za eurointegracijske procese, heroina građanske Hrvatske Vesna Pusić se u kandidaturi za glavnu tajnicu UN-a odlučila predstaviti kao zaštitnica interesa “običnih ljudi”. Iako oštro napadnuta s radikalno desnog krila vladajuće koalicije, upravo njena politička podvojenost ukazuje na zanemarene kontinuitete u politikama ovdašnjih liberalnih i konzervativnih opcija.
Čudnovati slučaj Vesne Pusić, hrvatske kandidatkinje za glavnu tajnicu UN-a, podijelio je ovih dana ne samo domaću javnost, nego i zastupnike desne parlamentarne većine, pa valjda zato nitko nije primijetio da se u međuvremenu neobjašnjivo podijelila čak i sama protagonistica. Jednu njenu polovicu prepoznajemo s domaće stranačke pozornice, a druga se na početku globalne kampanje uspješno predstavlja svijetu. Jednu čini elitna političarka: stroga, ali pravedna sveučilišna profesorica zadužena za mukotrpno tranzicijsko obrazovanje zaostalog naroda jedne istočnoevropske državice. Drugu zakleta demokratkinja: žena koja u natjecanju za željenu poziciju pojašnjava kako se od naroda može samo učiti.
Da bismo pokušali shvatiti misterij raspolućene pretendentice na vodstvo ujedinjenih nacija, nije naodmet prethodno rekonstruirati putanju njene kandidature. Prošla Vlada, u kojoj je vodila ministarstvo vanjskih i evropskih (sic) poslova, pokušala ju je nominirati za prestižnu funkciju neposredno uoči hrvatskih parlamentarnih izbora, u novembru prošle godine; kako proces nominacija tada još nije bio službeno započeo, iz New Yorka je stigla odbijenica. A kada su UN-ovi izbori napokon otvoreni, ovdašnji su se već okončali: Vlada je zatim ponovila kandidaturu, ali u trenutku kada je tek “tehnički” obavljala svoju dužnost, čekajući da vlast preuzmu novi pobjednici. Njima je, opet, potez slanja nominacije iz sive zone “tehničkog vladanja” poslužio kao argument za najavu da kandidatkinju neće podržati.
Poraz građanske Hrvatske?
Ionako bizarna situacija uistinu se, međutim, zakomplicirala tek pretprošloga tjedna, nakon što je Vesna Pusić otputovala u SAD na premijerno predizborno predstavljanje, bez državne podrške i u privatnom aranžmanu: prvo su se mediji raspisali o hrvatskom sramoćenju “pred svijetom”, pa je premijer Orešković ipak obećao potporu, pa ga je njegov prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko opovrgnuo, pa su Karamarka glasno podržali radikalniji članovi parlamentarne većine, pa se potpredsjednik najednom predomislio izjavivši da će stati iza kandidature iako se s njom osobno ne slaže, pa je dio protivnika prikupio protestne potpise dvadesetak zastupnika, pa je Orešković primio Pusić u službenu posjetu…
Onome tko se probio do kraja prethodne rečenice jasno je da će se ovakva Vlada teško probiti do kraja svoga mandata: disonance oko “slučaja Pusić”, uostalom, samo su fragment ekspandirajuće kakofonije raštimane koalicijske vlasti. Generirajući manihejsku podjelu političkog polja na ultrakonzervativni i liberalni pol, ta je vlast sada upravo u kandidatkinji za čelnu poziciju UN-a pronašla antipod svoje dominantno kleronacionalističke svjetonazorske politike. Općeprihvaćenu konstelaciju lijepo sažima nedavni osvrt u Novom listu: “Upravo je lik i djelo Vesne Pusić ona točka na kojoj se hrvatski desničari redovito najviše iziritiraju kad su građanske teme u pitanju (…) Smeta im baš ona, i to cijeli njen paket, otac, brat, obiteljsko nasljeđe, intelektualni habitus, sve što je u politici postigla, sve što je ikada rekla, a vjerojatno i to što je žena.” Uz zaključak: stigne li prosvjedno pismo onih članova parlamentarne većine koji se protive njenoj kandidaturi u sjedište UN-a, “bit će to velika sramota za Hrvatsku, i još veća za HDZ i Most. Poraz moderne, građanske Hrvatske.”
Podjela uloga je, dakle, predvidljivo crno-bijela, ali je zato ulog ovoga puta nešto veći jer se predstava igra “pred cijelim svijetom”: u pitanju je, očito, čast nacije i države, dilema oko toga hoćemo li se na velikoj sceni osramotiti isključivošću, nesnošljivošću i sirovim provincijalizmom ili ćemo ondje prikazati ljepše lice otvorene, tolerantne, građanske Hrvatske. Opsesiju slikom koju ostavljamo pred globalnom publikom ne prati, nažalost, niti elementarna zainteresiranost za ono što se “u svijetu” zapravo zbiva, pa stoga taj svijet najčešće poprima obrise kartonske kulise za inscenaciju lokalnih političkih sukoba i monodramu nacionalnog narcizma.
Oportunistički zagovor demokracije
Da nije tako, netko bi, možda, usred medijske afere stigao posvetiti pozornost samom procesu izbora novog glavnog tajnika Ujedinjenih nacija: notorno hermetična selekcijska procedura prema kojoj se čak i odabir poglavara Katoličke crkve doima kao pokazna vježba iz direktne demokracije ove je godine, naime, po prvi put u sedamdesetogodišnjoj povijesti institucije koliko-toliko otvoren javnosti. Dijelom pod utjecajem inicijativa kao što je “1 za 7 milijardi“, kandidatkinje i kandidati su pristali na sučeljavanja, medijske debate uživo i nepredvidljiva pitanja iz auditorija. Njujorški nastup Vesne Pusić odvio se u takvom kontekstu: bila je to, zapravo, skoro pa neformalna sjedjeljka samo četvero kandidatkinja i kandidata, i to isključivo onih iz Istočne Evrope, koju su izraženije favoritkinje i favoriti – poput predsjednice bugarskog UNESCO-a Irine Bokove – pritom odlučili naprosto ignorirati. U žanru neobaveznog medijskog prequela “pravoj” predizbornoj utrci Pusić se, međutim, snašla sjajno.
Ne samo što je došla na debatu koju su njeni “ozbiljniji” oponenti zaobišli i ne samo što je ondje šarmantno prihvatila ulogu autsajderice, nego je i jedina među prisutnim kandidatima podržala prijedlog inicijative “1 za 7 milijardi” da se obavljanje dužnosti glavnog tajnika ubuduće ograniči na samo jedan petogodišnji mandat, umjesto dosadašnja dva, kako bi se povećala demokratska odgovornost čelnika. Usput, obećala je i da će – bude li izabrana – pojednostaviti hiperbirokratizirani diskurs UN-a: “Nitko pri zdravoj pameti ne može shvatiti polovicu stvari koje ovi ljudi govore. Danima sam učila službene kratice i konačno pomislila: neću ovo raditi, zato što je ridikulozno. Ovo je organizacija koja je zamišljena da služi ljudima, da služi najvišim težnjama ljudskog roda, a nitko ne može shvatiti što se tu uopće događa.”
Iskoristivši gotovo marginalnu javnu raspravu da kod kuće pritisne aktualnu političku vlast – potencirajući njena slaba mjesta, točke razmimoilaženja i latentne interne sukobe – svijetu se dakle predstavila kao jednostavna i pristupačna kandidatkinja, posvećena supstancijalnom razvoju demokracije i zainteresirana za glasove “odozdo”: rolu underdoga odigrala je perfektno, pa ne čude procjene kako su joj šanse za osvajanje mandata neočekivano porasle. Jedina je nevolja što takvu ms. Pusić, političarku koja ležerno zaobilazi institucionalne okvire ne bi li pružila ruku malom, običnom čovjeku, mi u Hrvatskoj baš i ne poznajemo.
Kompradorska karijera
Ovdje je, naime, znamo kao dojučerašnju predsjednicu HNS-a, izrazito protržišno orijentirane stranke koja relativno slabu podršku birača spretnim koaliranjem redovito pretvara u oslonac disproporcionalno snažnih poluga moći. Znamo je kao jednu od glasnijih zagovornica evropskih vrijednosti i evrointegracijskih procesa, koja je – kada se, neposredno uoči referenduma o ulasku u EU 2013. godine, napokon pokrenula javna debata o prednostima i nedostacima Unije – s pozicije nadležne ministrice otvoreno prijetila građankama i građanima da će ostati bez plaća i penzija ne glasaju li za pristup. Znamo je kao ministricu koja je nepogrešivo artikulirala vanjskopolitičke interese SAD-a, izazvavši po putu i nekoliko međunarodnih diplomatskih skandala, o čemu je Bilten već pisao.
Primjera je pregršt, ali svi se svode na dojam posve oprečan onome s njujorške debate: habitus dr. Vesne Pusić u hrvatskom političkom polju oslonjen je na elitistički gard i kompradorsku operaciju privođenja zaostalog domicilnog stanovništva provjerenim zapadnim vrijednostima, kodificiranima primarno u visokobirokratiziranom aparatu Evropske unije. Kao i svaki komprador, Pusić je u jednom trenutku odlučila višegodišnji napor oko prosvjećivanja domorodaca napokon naplatiti na prikladnoj adresi; kao i svaki komprador, “pred svijetom” zauzima ponešto snishodljiviju pozu, a iznenadna senzibiliziranost za “obične ljude” i njihove potrebe utoliko je tek karta na koju se – iz perspektive kandidatkinje s malim šansama i bez ozbiljnije domaće potpore – taktički isplati igrati.
Naravno, u danima kada domaća vlast agresivno napada temeljne vrijednosti slobode govora, prava manjina i civilnoga društva, bilo kakav prigovor jednoj od njenih najžešćih svjetonazorskih protivnica mogao bi djelovati kao bezobrazno potkopavanje ionako oslabljenih liberalnih pozicija: čak i ako je naša kandidatkinja dvolična, glasio bi pomirljiviji zaključak, barem je prema svijetu okrenula ljepše lice “moderne, građanske Hrvatske”. Već je to dovoljan razlog da je javno podržimo.
Potisnuti kontinuiteti
Osnovni nedostatak takvog zaključka sastoji se u činjenici da Vesni Pusić javna podrška ne treba kako bi ostala boriti se protiv raspomamljenih nacionalista i revizionista koji danas krstare ruševinama njenoga evropskoga sna, nego da bi iz te noćne more pobjegla u New York. I možda baš zato “slučaj Pusić” ne valja tumačiti kroz dominantnu prizmu blokovskog sukoba mračne desnice i liberalnog građanstva, nego ga čitati kao metaforu konačnog iscrpljivanja varljivog tranzicijskog narativa koji je regulirao cijelu pred-evrounijsku političku putanju države. Ako nam je, naime, dugoočekivani završetak integracijskih procesa naposljetku donio Tomislava Karamarka, Ivana Tepeša i Ladislava Ilčića, onda se valjda barem dio problema krije u samim procesima; ako smo na mjestu nekadašnjih obećanja uređenog društva i ekonomskog prosperiteta dobili nacionalnu isključivost, ustavno ovjerenu homofobiju, reviziju antifašističke borbe i demontažu socijalnih usluga, onda makar komadić nevolje valja potražiti u iznevjerenim obećanjima.
Zar nije, uostalom, referendum o ograničavanju prava na brak – prva velika ofenziva novog desničarskog pokreta – uspio zato što je prethodno ukinuta odredba o natpolovičnoj izlaznosti, ne bi li godinu ranije mogao proći referendum o pristupu EU? I ne legitimiraju li pobornici relativizacije fašističkih zločina, skrivajući se iza teze o “dva totalitarizma”, svoju poziciju službenim deklaracijama Evropskoga vijeća? Ne crpi li, konačno, hrvatska desnica – baš poput svih njenih kontinentalnih parnjaka, neovisno o brojnim međusobnim razlikama – snagu iz konstitutivne nesposobnosti vladajuće evropske ekonomske paradigme da sačuva mrežu osnovne socijalne sigurnosti?
Goleme su razlike između vladajuće hrvatske desnice i njene liberalne opozicije, razmaknute su cijelim dijapazonom svjetonazorskog spektra i zastrašujućom dilemom oko sudbine osnovnih građanskih sloboda; pa ipak, nisu tolike da se u pozadini ne bi dale naslutiti izvjesne linije kontinuiteta, tragovi nesretno abortirane tranzicijske politike. A to što će tranzicija jedne političarke iz Zagreba u New York i s evropske poluperiferije u centar svjetskih zbivanja naposljetku možda i završiti hepiendom, baš nimalo ne mijenja na činjenici da je tranzicija cijele jedne države prije toga neslavno i neopozivo propala.