Početkom tjedna, na naslovnoj stranici poljskog liberalnog dnevnika Gazeta Wyborcza pojavila su se čak trojica bivših predsjednika – Lech Wałęsa, Aleksander Kwaśniewski i Bronisław Komorowski, koji inače dolaze iz različitih i ranije oštro suprotstavljanih političkih opcija – kako bi jednoglasno osudili postupke nove vlade koju je formirala radikalno desna stranka Pravo i pravednost (PiS). Njihov zajednički nastup tumači se kao nastavak pritisaka na vladu zbog njezinog (doduše uglavnom samo folklornog) suprotstavljanja politici Europske unije čiji ton u pravilu diktiraju zemlje zapadne Europe, osobito poljski susjed Njemačka. “Protueuropske i ksenofobne izjave i postupci sadašnjih čelnika potkapaju jedinstvo Unije i služe interesima imperijalističke Rusije”, zaključuju bivši predsjednici koji su u istu rečenicu uspjeli uspjeli ugurati zagovor Unije i borbu protiv “imperijalizma”, rusofobiju i borbu protiv ksenofobije…
Bivši su dužnosnici osobito naglasili kako kritike koje su upućene vladi od strane predstavnika Unije ili SAD-a ne mogu biti smatrane uplitanjem u unutrašnje stvari Poljske jer su – dobronamjerne, i predstavljaju opravdanu zabrinutost za stanje građanskih prava. A upravo je s takvim “suverenističkim” argumentima vlada i ušla u sukob, kako s europskim, tako i s bivšim poljskim dužnosnicima, koje zajedno optužuje za ugrožavanje poljskih državnih interesa. Tobožnja zaštita tih interesa je i glavno opravdanje za pokušaje kontrole medija i Ustavnog suda zbog kojih je poljska vlada prošlog tjedna prozvana u impotentnom Europskom parlamentu. No od agresivnih pokušaja učvršćenja vlasti u institucijama, znatno su veću pažnju strane javnosti zadobili groteski rasistički ispadi aktualnih poljskih dužnosnika, koji su se osobito posvetili plašenju svojih stanovnika velikim epidemijama koje izbjeglice navodno nose.
Jedinstvo nejednakih
Takvi su “zdravstveni” razlozi, upareni s povampirenom islamofobijom, bili glavni izgovor poljske vlade da kategorički odbija predviđenu raspodjelu sirijskih izbjeglica unutar Unije, iako je predviđena “kvota” te zemlje, s obzirom na broj stanovnika, bila izrazito mala. To je pak odbijanje među važnijim članicama Unije proglašeno “manjkom solidarnosti” poljske vlade. Očekivano, poljski je predsjednik Andrzej Duda na prigovore uzvratio istom mjerom, optužujući zapadne zemlje za nedostatak razumijevanja i solidarnosti prema novim članicama unije koje “pokušavaju sustići bogate zapadne zemlje” te istovremeno potvrdio svoju predanost Uniji koja za “njega i Poljake predstavlja veliku vrijednost”. Obje strane sukoba o europskoj solidarnosti pri tome zaboravljaju da sama činjenica da izbjeglice nipošto ne namjeravaju doći u Poljsku dosta govori o stanju europske solidarnosti i neravnomjernom razvoju unutar Unije.
Dok se na Zapadu velike razlike među zemljama Unije nastoje naprosto ignorirati kako bi se teret zbrinjavanja izbjeglica preraspodijelio svima, na Istoku su iste izbjeglice postale kolateralna žrtva nemogućnosti slabije razvijenih zemalja da dostignu Zapad. Izbjeglice koje uopće ne žele doći u Poljsku sada su postale tobože glavna prijetnja poljskom dostizanju Zapada. Pri tome u procesu širenja Unije, koji je olakšao izvoz kapitala sa Zapada i izvoz radne snage s Istoka, nikome ne pada napamet tražiti krivca nejednakog razvoja i nedostatka solidarnosti.