Premda je već postalo prilično nezahvalno pogađati kojeg su stupnja pojedini potresi u odnosu Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih lista, čini se da novi istup jedne od čelnih figura Mosta i omiškog gradonačelnika, Ivana Kovačića, ako ništa drugo, pokazuje da će daljnja suradnja prvenstveno biti obilježena saniranjem štete od same suradnje. Podsjetimo, revoltiran činjenicom da je na unutarstranačkim izborima u HDZ-u na funkciju izabran čovjek kojeg je on porazio na prošlim lokalnim izborima u Omišu nakon dvadesetogodišnje vladavine, Kovačić je HDZ-u poručio jednostavno: ‘ko vas jebe! Uz obrazloženje da ako nisu u stanju napraviti kadrovska osvježenja u stranci nisu sposobni ništa promijeniti niti na državnoj razini.
Odmah je reagirao čelnik Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov. Na novinskoj konferenciji stao je u obranu Kovačića, ali ne na političkoj već na osobnoj razini. Rekao je kako razumije njegovu frustraciju, ali da se ne mogu problemi s lokalne razine miješati s državnima. Također je naglasio kako zavidi ljudima poput Kovačića što mogu iskreno govoriti, implicirajući da njega u plasiranju stava poput Kovačićeva priječi samo institucionalna pozicija. Potvrdu tog stava dao je i sam Kovačić u subotnjem intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji. Nakon što je još jednom potvrdio da daljnja suradnja Mosta i HDZ-a više nema smisla i da se na njegovu ruku u Saboru više ne može automatski računati, otkrio je i kakvo raspoloženje po tom pitanju vlada u Mostu općenito.
“Redaljke” i trgovci
Prenio je iskustva s jednog sastanka, pretpostavljamo da je riječ o sastanku saborskih zastupnika Mosta: “Na jednom od sastanaka Mosta bilo je postavljeno pitanje bismo li podržali izlazak iz Vlade i nove izbore, i to uz ovakav oslabljeni rejting, ako bi Vlada krenula opasnim krivim putem. Znate kakav je bio rezultat glasovanja? Jednoglasno – za nove izbore, makar nestalo Mosta. Zato sam ja potpuno miran u ovom svom potezu.” Premda ne znamo što bi bilo dovoljno za konsenzus oko toga što je opasni i krivi put, osim deadlinea za realizaciju famoznih reformi, Kovačić zapravo tvrdi on ima podršku za svoj potez unutar stranke. Ono što se nameće kao pitanje u cijeloj priči glasi: ako ima, barem prešutnu, podršku stranke, zašto je svoju političku putanju individualizirao umjesto da pokuša organizirati stranačke kadrove u smjeru zajedničkog “odjebavanja” HDZ-a? Pogotovo ako rejting Mosta kontinuirano pada i ako se čini da im je zapravo jedina nada za politički opstanak i kredibilitet napuštanje Vlade.
Čini se da su u Mostu i dalje taoci vjere u reforme koje će donijeti spas i njima i Hrvatskoj, bez obzira što su podijeljeni još na one koji misle da ih se može izvesti u koaliciji s HDZ-om i na one, poput Kovačića, koji su od toga odustali. Bez obzira na unutarnja neslaganja i što neki misle da se prošlotjednom najavom Nacionalnog plana reformi barem kupilo vrijeme, domet političke imaginacije nikad nije predmet nesporazuma, što je i vidljivo iz Kovačićeva intervjua. Sve nevolje hrvatske politike i nedostatak općedruštvenog blagostanja sveo je na dva razloga. Prvi je postojanje malih “trgovačkih” stranaka koje se lijepe u velike koalicije i tako nezasluženo uzimaju mandate, a drugi je udruženi poduhvat dviju velikih stranaka razvaljivanja države, opisan seksističkom metaforom vršenja “redaljke” nad prostitutkom. Ako se cijeli politički spektar svede na nedovoljne moralne kapacitete aktera, onda ne čudi da je krajnji rezultat političkog angažmana individualno “herojstvo”.