Prema podacima nadležne državne službe za zločin iz mržnje, broj fizičkih napada na muslimane u Francuskoj tijekom 2015. godine se više nego utrostručio. Riječ je međutim, kako su upozorili predstavljači izvještaja, samo o kaznenim prijavama za napad motiviran mržnjom, dok je stvarna brojka vrlo vjerojatno znatno veća od registriranih 5,6 rasističkih nasrtaja dnevno (uključujući i one usmjerene na druge manjine). Tendencija povećanog nasilja upotpunjena je rastom popularnosti ekstremno desne Nacionalne fronte koja je proteklih godina od ružnog pačeta političke scene postala njezin neizostavan faktor, koji bi na narednim predsjedničkim i parlamentarnim izborima mogao doći u poziciju vlasti. I napadima i usponu desnice dodatni legitimitet daju “nacionalno orijentirani intelektualci”, poput Michela Houellebecqa, Alaina Finkielkrauta te Erica Zemmoursa čije je svakodnevno pojavljivanje u medijima (uz agresivni marketing njihovih antimuslimanskih traktata) pomoglo prekrivanju islamofobne panike zbog “nestanka nacije” kvaziintelektualnom aurom.
Iako tamo ima nešto dužu tradiciju, identificiranje muslimana kao neprijatelja nacije nije više rezervirano samo za Francusku. Nedavni izborni uspjeh ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) navodno je šokirao njemačku javnost, no toj je stranci istodobno dao hrabrosti da svoje ekstremne stavove dodatno zaoštri. Stoga je na kongresu u Stuttgartu usvojila antimuslimanski program koji pod parolom “Islam nije dio Njemačke” svjesno proglašava četiri milijuna njemačkih muslimana (5% stanovništva) nepoželjnim elementima. Istodobno, prosvjedi protiv takvog šovinističkog programa, koji su se održali ispred kongresne sale, u medijima su predstavljeni samo kao nasilje lijevih ekstremista protiv legitimne stranke. Riječ je o staroj metodi koja se u Njemačkoj naziva “žmirenjem na desno oko”, a koja je osobito postala vidljiva tijekom procesa protiv Beate Zschäpe, navodno jedine preživjele članice “Nacionalsocijalističkog podzemlja” (NSU), nacističke ćelije koja je motivirana rasnom mržnjom ubila najmanje deset ljudi.
Zajednički ciljevi
Iako se Zschäpe jedina formalno tereti za članstvo u terorističkoj grupi, upadljivo je ponašanje brojnih svjedoka koji su pozvani da razjasne okolnosti djelovanja NSU-a. Velika većina njih hladno je odbila svjedočiti, dok je neke svjedoke, poput registriranog “doušnika” njemačkih tajnih službi čije su veze s NSU razotkrili mediji, sud odbio pozvati – na užas i šok obitelji žrtava. NSU je razotkriven još 2011. godine, no stvari su od tada na neki način postale još gore, jer je terorizam – koji je ranije bio stvar malenih tajnih grupa s neobičnim i nerazjašnjenim vezama s dijelovima tajnih službi – sada postao nerazaznatljiv od ksenofobne stranke AfD koja igra sve važniju ulogu u političkom životu i prosvjednog pokreta PEGIDA (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada). U oba pokreta aktivno sudjeluju veterani njemačke naci-scene čije je simpatije prema nasilju nad manjinama lako pretpostaviti. Jedna od veza nacističkog podzemlja i (odnedavno) mainstream politike su i “građanske straže“, formirane nakon novogodišnjih događaja u Kölnu, koje su žuti mediji – bez pravog opravdanja – interpretirali u rasnom ključu.
Takve su “straže” u međuvremenu postale poligon za regrutaciju konzervativno orijentiranih mladih ljudi u nacističke krugove sa sve izraženijim terorističkim ambicijama. U gradiću Freitalu u Saskoj, jedna od “straža” (Bürgerwehr FTL/360), koja postoji već gotovo godinu dana, tek prije nekoliko tjedana razotkrivena kao teroristička grupa čija dugačka lista napada uključuje i nekoliko pokušaja ubojstva. Unatoč tom iskustvu, i nizu napada na muslimane ili izbjeglice koji se s povećanim intenzitetom događaju upravu u mjestima s aktivnim “građanskim stražama”, policija je nesklona njihovoj zabrani. Dok su nakon razotkrivanja NSU-a mediji i vlasti rado širili parolu “Nikad više NSU”, čini se da je volja za suočavanje s nacističkim terorizmom sada znatno slabija, unatoč očitim dokazima njegovog širenja u antimuslimanskoj atmosferi kojoj ne doprinosi samo AfD ili PEGIDA. “Rat civilizacija” kao zajednički cilj vehabijskih džihadista i europskih nacista tako se manje čini kao posljedica neke urođene nemogućnosti da se “živi zajedno”, a više nevoljkosti europskih državnih službi i javnosti da se suoče s vlastitom ulogom u barbarizmu koji nam prijeti.