Dobrovoljno povlačenje s dužnosti šefa hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Dragana Lozančića – kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović još prije tri mjeseca vanproceduralno i samoinicijativno “smijenila” – bio je formalan, iako sasvim neuvjerljiv povod za predsjedničin jučerašnji nastup u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske radiotelevizije. Jer o predmetu sukoba Lozančića i Kitarović ponovno nismo saznali ništa: predsjednica je ponovila nikada razjašnjenu optužbu o vezama bivšeg šefa SOA-e s bivšim premijerom i dalje se pozvala na “državnu tajnu” kako bi izbjegla objasniti kakve su to igrice dviju najvećih stranaka paralizirale instituciju tajne policije puna tri mjeseca. Jedva je jedna minuta bila posvećena toj krizi u sigurnosnom sustavu dok se ostatak petnaestominutnog intervjua uglavnom bavio predsjedničinom uvrijeđenošću zato što je u ponedjeljak bila – izviždana.
“Jučerašnji incident je bila neugodna situacija za državu i za slobodu medija u Hrvatskoj”, izjavila je predsjednica komentirajući događaje na skupu koji su, povodom dana slobode medija, zajedno organizirali Hrvatsko novinarsko društvo i veleposlanstvo Sjedinjenih Država. Činjenica da novinarska organizacija predsjednicu smatra jednom od odgovornih osoba za loše stanje medijskih sloboda – i da je to mišljenje u ponedjeljak iz publike bilo izraženo zviždanjem za vrijeme njezine prezentacije – predsjednici je bio povod da vlastitu nelagodu proglasi problemom “države i slobode medija”, pri čemu je vlastitu figuru izjednačila ne samo s državom, već i s medijima. Da je predsjednica doista svojevrsna medijska institucija najbolje je pokazao sam intervju na početku Dnevnika koji je pučanstvo trebao uvjeriti u neugroženu slobodu javne riječi. Kako naposljetku bolje ilustrirati sjajno stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj nego uzurpacijom 15 najgledanijih televizijskih minuta radi promocije gospođe predsjednice?
Rastu i cvjetaju medijske slobode pod rukom televizije i pod srcem predsjednice
Doista je teško razumjeti jučerašnju emisiju drugačije nego kao ono što se PR-ovskim rječnikom naziva “charm offensive”. Navodna “ekskluziva” HRT-a na intervju s predsjednicom Republike uvredljiv je pokušaj da se emitiranju namještene prodike visoke dužnosnice da novinarski legitimitet. Neprirodno razvučeni osmijeh slabo je međutim prikrio duboku uznemirenost i plačni glas Kitarović tijekom cijelog intervjua. Frapantna je spoznaja da političarka, koja je jedna od ključnih figura u cirkusu kroz koji ova vlast preuzima uzde medijskog polja i sigurnosnog aparata, ne oklijeva izražavanje nezadovoljstva tom politikom tretirati gotovo kao državnu krizu. No možda i više od zvižduka (koji je predsjednica u jučerašnjem intervjuu spomenula ravno šest puta), osjećaj nelagode izazvala je uloga američke ambasade u događaju, jer predsjednica je naposljetku cijelu svoju karijeru bila vrlo uzorni američki đak (u svakom smislu te riječi). Zato je pokušala – uz ulogu reprezentanta države i medija – igrati i ulogu glasnogovornice Sjedinjenih Država.
“Poanta jučerašnjeg skupa […] nije bila govoriti samo o slobodi medija […] poanta je bila govoriti i o odgovornosti”, ustvrdila je predsjednica rječnikom odgajateljice u dječjem vrtiću, implicirajući da su Amerikanci tim skupom zapravo željeli kritizirati kritične novinare, a ne vlast. No iako je u američku predanost demokraciji u vanjskoj politici i više nego opravdano sumnjati, očito je da se u ovom slučaju ambasada SAD-a upustila u diskretnu, ali sasvim jasnu kritiku medijske politike vlasti, što je privilegija koje se takve ambasade ni u većim državama ne namjeravaju odreći. Groteskni su u tom smislu izrazi novopronađenog suverenizma – artikulirani kroz tvrdnju da Hrvatska nije ni pod čijim monitoringom – izrečeni od strane političarke koja je svoju predsjedničku karijeru započela obećanjem obrane monopola njemačke tvrtke u Hrvatskoj, a nastavila lažnim predstavljanjem američkog projekta izolacije Rusije i uvoza američkih energenata u Istočnu Europu kao svoje “strateške vizije”.
Sablasno je tiha međutim bila dosadašnja medijska kritika te predsjedničine politike, pa ne čudi da je osjetila potrebu da se požali na zvižduk kao skandal bez presedana. I, dakako, usput pozove na neizbježno “zajedništvo” – u kojem će “odgovorni” mediji umjesto “ideoloških podjela” (ili pak informativnih emisija) pomirenom puku ekskluzivno emitirati predsjedničine poslanice.