Nova serija HRT-a o povijesti Dubrovačke republike dočekana je gotovo konsenzualnom aklamacijom: napokon smo dobili pravi proizvod kulturne industrije. Ono što se pritom zaboravlja spomenuti jest društvena cijena koju zato moramo platiti: brisanje klasnih i rodnih odnosa iz povijesti Republike kako niti danas ne bi smetali političko-ekonomskoj misiji Dubrovnika koja se svodi na neživu kulisu za skupe filmske setove.
Prvi medijski osvrti na upravo promoviranu dokumentarno-igranu seriju “Republika” Božidara Domagoja Burića i Hrvatske radiotelevizije sugeriraju da će Dubrovnik odsad biti globalno poznat po još jednom filmskom djelu, ne samo po dosadašnjim megahitovima “Game of Thrones” i “Star Wars”. Burić se dakle poduhvatio prikaza dubrovačke slavne prošlosti s fokusom na doba razmjerne nezavisnosti tog polisa između sredine 14. i početka 19. stoljeća, a reakcije su mahom pozitivne, čak frenetične. I odreda smjeraju na to da je “Republikom” postignut spoj onoga historijski najznačajnijeg što Hrvatska ima, s najkvalitetnijim što nude moderni filmski jezik i tehnička sredstva. Dobar je to razlog da ukratko razmotrimo tri ponajvažnije komponente predmeta: autorsku vizuru i sam objekt njegova interesa, kao i širi recepcijski horizont i kontekst u koji se uklapa ova dokumentarna serija.
Burić, scenarist i redatelj, šest je epizoda otvorio uvodnim pregledom građe o toj pomorskoj i trgovačkoj sili; više nego regionalnoj, rekli bismo u 21. stoljeću. Slijedi tematskih pet nastavaka s odvojenim aspektom svakodnevnog života starih Dubrovčana, potom diplomatskih te špijunskih aktivnosti republike, pa krovnog joj organizacijskog mehanizma, a zatim s galerijom istaknutih ličnosti i, naposljetku, s osvrtom na materijalnu i spomeničku ostavštinu. Serija otprve plijeni dojmom o izuzetnom produkcijskom ulogu, za ovdašnje prilike: oko dva i pol milijuna kuna po epizodi, uvelike potrošenih na igrano-filmske segmente s mnoštvom kostimiranih statista.
Indoletna povijesna objašnjenja
Tim ćemo tragom zacijelo nekako doći i do odgovora na pitanje što je nama Dubrovačka republika danas, pri čemu autor – po formalnoj naobrazbi povjesničar i arheolog – spektakularnoj historiji izlazi ususret neuvijeno adorantskim spektaklom od dokumentarca. Nadalje, njegovo bi djelo svoju prođu svakako trebalo realizirati i tržišno, na rastućoj međunarodnoj burzi televizijskih proizvoda, što je mimo standardnog edukacijskog poslanja HRT-a, kao nekomercijalnog medija u javnom vlasništvu, cilj koji je producent naročito ponosno najavio uoči emitiranja. Sudeći po dosadašnja tri emitirana nastavka, uspjeh u tom segmentu mu neće izmaknuti: ovaj rad se u tom smislu vjerno svrstava u suvremeni popularni izbor dokumentarno-igranih serija o, recimo, potrazi za Svetim gralom ili o vanzemaljcima u Roswellu. Kao što ćemo vidjeti, aktualne ekonomske konjunkture zadaju tako postavljenoj seriji dodatni okvir koji će ona indirektno ali suvereno potvrditi, pa ćemo ga ovdje ipak pomnije i prodiskutirati.
Dubrovačka je republika, saznajemo iz serije, bila jedinstveno oživotvorenje čudesne pragmatičnosti i žilavosti svoje epohe. Autor pokušava odgovoriti na enigmu kako je uopće bilo moguće opstati u okruženju niza onodobnih (inter)kontinentalnih velesila, dok njegov prvi nalaz o posebnosti Dubrovnika zasad figurira bez potpunijeg rješenja – već na početku iznosi se da je grad ostajao tvrdoglavo vjeran Rimokatoličkoj crkvi, usprkos Bizantskom i Otomanskom carstvu. Odnosno, bez obzira na izrazitu dominaciju pravoslavnog i islamskog okruženja kroz veći dio intrigantne mu povijesti, obilježene tako više nego akrobatskim vanjskopolitičkim ekvilibriranjem.
Činjenica stabilnog dubrovačkog katolicizma kao ekskluzivne državne konfesionalnosti ostaje stoga benevolentno – da baš ne kažemo indolentno – postavljenom misterijom, premda se “Republika” u nekoliko navrata deskriptivno te indukcijski približava mogućem objašnjenju. Ako bismo djelomično okrenuli perspektivu, naime, odnosi bi se pojasnili u kudikamo manje iracionalnom rakursu: da su Dubrovčani u 16. stoljeću prešli na islam, kršćanski bi Zapad posve izvjesno, kao vjerski rigidnija strana u tom i tadašnjem ogledu, u njemu prestao nalaziti svaki politički interes, a kamoli onaj posrednički koji je prerastao u glavnu dubrovačku monetu. Također, valja imati u vidu da će Bizant, nedugo po crkvenom raskolu, od 12. stoljeća zadesiti, uslijed više objektivnih i subjektivnih faktora, obuhvatna regresija. Uostalom, pravoslavni pritisak tada jenjava na čitavoj istočnoj obali Jadrana, a u bosanskom zaleđu polako nastaje neovisna, jaka šizmatička institucija.
Zanemarene dimenzije
Sličnim bi se tek malo podrobnijim (geo)političkim alatkama dalo razmontirati i zakučaste klasne relacije koje presudno određuju rani materijalni uzlet i konačno političko ugasnuće Dubrovačke republike. No za takve bismo se operacije morali upustiti u nešto ekstenzivniju analizu lokalnih posebnosti u hijerarhiziranju gradske protoaristokracije pod ruku s cehom trgovačkim i pomorskim, a potom i naspram njega. Nadalje, zauzvrat bi se pred nama ukazala realnija slika dubrovačke civilizacije s krutim društvenim prilikama gdje su uzlazne međustaleške kapilare vrlo skoro bile gotovo sasvim ovapnjene.
Zbog svega toga, usuprot fleksibilnosti Dubrovnika između brojnih zaraćenih dvorova i razmaknutih tržišta, ukazuje se i fakat njegove dugoročne nemodernosti, pa i klica konačne propasti. Govoreći o demokratičnosti te države, ona se čini karikaturalnom u odnosu na poredak u npr. jednoj Poljičkoj republici. Obratimo li pažnju na rodne standarde, dovoljno je reći da su vlastelini među sobom razgovarali na talijanskom, e da ih ne bi razumjele ni njihove supruge, uznosite vladike, koje taj jezik nisu niti smjele učiti. Uzmemo li pak u obzir društveni refleks u osvit prosvjetiteljstva, biva primjetnim da su jedinu višeškolsku ustanovu u Dubrovačkoj republici uopće, Collegium Ragusinum, držali isusovci. Kad je na koncu francuska vojska 1806. izbila na Stradun, dubrovačko plemstvo je već bilo tako politički dekadentno da je idućih stoljeće i pol provelo u oplakivanju svog udesa, sve dok nije praktično izumrlo uslijed interne odluke o nemiješanju s plebsom.
Ništa od toga ne zanima previše Božidara Domagoja Burića, on se zadovoljava ovlašnim, lapidarnim konstatacijama o poznoj anakronosti te države ili socijalnoj joj neosjetljivosti, a ostatak energije posvećuje divljenju na razini propagandnih magazina u zrakoplovima Croatia Airlinesa. Ako smo dosad u školi te iz medija naučili da se dubrovačkoj povijesti treba klanjati, dakle, sad nam se poručuje da bismo morali i više. Burić pritom iskazuje pohvalan interes za život ulice, no uzgred i pretjeruje s naturalističkim inscenacijama krvavih bitaka poput one kod Mohača, gdje se prikazuje kako izgleda vojnik kojem neprijatelj golim rukama odvaljuje komad lica.
Filmska citatnost kao turistički promidžbeni spot
Upravo taj detalj upućuje na krajnju inklinaciju i ujedno fascinaciju autora: scena je očiti copy and paste ili makar filmski citat znanog prizora iz spomenutog blockbustera “Igra prijestolja”, kada Gregor Clegane – mohački krvolok mu je napadno fizički sličan – šakama naživo čereči lubanju Oberyna Martella. Slično funkcionira i muzika na špici serije, koju je skladao sam Burić, prema nedvojbenom uzoru u glavnoj kompoziciji “Igre prijestolja” s njenom karakterističnom dramaturgijom te prepoznatljivim udaraljkama i gudačkim instrumentima. Burić i HRT, rekosmo, ciljaju na međunarodno tržište, osobito anglosaksonsko, o čemu svjedoči indikativna ekspozicijska taktika serije u čijoj prvoj epizodi petoro znanstvenika predstavlja, tj. verificira stari Dubrovnik. Jedan je od njih domaći, četvoro su stranci, odreda iz Velike Britanije, sa sveučilišta u Cambridgeu, Exeteru i Edinburghu.
Takav pristup definitivno pada na podatno tlo, bar što se tiče hrvatske medijske kritike; uzrok tome možemo dijelom naći u frapantnoj neupućenosti, znamo li kako jedan ugledni filmski kritičar zaključuje da se autor “Republike” suočio s manjkom sačuvanih povijesnih dokumenata. I to pored famozno raskošnog dubrovačkog Državnog arhiva na kojem su karijere gradili npr. Fernand Braudel i Gregor Čremošnik. Burić srećom nije neobrazovan, ali Britancima prednost daje iz drugih razloga; u protivnom bi se možda prisjetio da je uz hrvatsku historiografiju za povijest Dubrovnika najmeritornija srpska, ako joj oduzmemo razmjerni višak nacionalističkog balasta.
Teško je, doduše, vjerovati da bi to posebno impresioniralo Burića, ako se prisjetimo njegova šovinističkog ispada u vrijeme dok je bio direktor Hrvatske televizije. Ali, motivi autora ove serije ne leže tek u patriotskom ili ekonomskom marketingu, oni su strukturno uvjetovani novom dominantnom slikom Dubrovnika kao ekspandirajuće tržišne vrijednosti. Prema toj komercijalnoj svrsi niti Burić očito – sudimo li po prvim epizodama – nema odmaka, a provincijalizirani Dubrovnik sve više postaje odnarođena, neživa kulisa filmskog seta, mizanscen za apstraktno skupa snimanja. U perverznom obratu s izdašnom domaćom produkcijom, to najednom postaje i legendarna mu povijest, relevantna tek u kontekstu navedenog trenda. A sama “Republika” utoliko je kurentna ponajviše kao nastavak “Igre prijestolja” dokumentarističkim sredstvima i mogući specijalni dodatak na integralnom DVD-u te serije.