Iako ovaj put na marginama medijskog interesa, kratki pregled recentnih izvještaja o stanju u Grčkoj i pregovorima s Trojkom lako bi mogao zbuniti malo neupućenijeg čitatelja: pa zar se ovo isto nije događalo i lani otprilike u ovo vrijeme? Sve je tu: burne sjednice parlamenta i izglasavanje mjera za koje gotovo nitko ne smatra da su u stanju doprinijeti spasu grčke ekonomije, masovni prosvjedi na ulicama, iritantna blaziranost Jeroena Dijsselbloema, predsjednika Eurogrupe, naporna “bešćutnost” Wolfganga Schäublea i ambivalentnost Christine Lagarde. Jedino nema Varufakisa.
Razlog? Grčka nije bila dovoljno poslušna u izvedbi neizvedivog zadatka da brutalnim mjerama štednje oporavi ekonomiju i mora još radikalnije krenuti u krivom smjeru. Tako je u nedjelju navečer u parlamentu izglasan novi paket mjera: povećanje regresivnog poreza na dodanu vrijednost i nova runda smanjenja mirovina. A sve da bi se otpustila kočnica s “programa pomoći” od 86 milijardi eura koji je dogovoren prošle godine. Po uobičajenom demokratskom receptu, nedjeljnom izglasavanju u parlamentu prethodio je dvodnevni generalni štrajk, kao i masovni i nasilni prosvjedi, a slijedio mu je jučerašnji sastanak europskih ministara financija, Eurogrupe, koja bi sve to trebala procijeniti.
Ustrajnost u šamaranju
Po završetku sastanka nismo mogli saznati ništa pretjerano novo osim da su započeti razgovori i da je jučerašnja odluka grčkog parlamenta korak u pravom smjeru. O onome što se grčka strana nadala da je “zaradila” novim paketom štednje, a to je eliminacija dijela duga koji je sada na 180% BDP-a, nismo čuli puno osim da se stidljivo razmišlja o eventualnom snižavanju kamata ili prolongiranju datuma otplate kako bi se olakšalo funkcioniranje javnih financija. No u situaciji kronične ekonomske neaktivnosti i uvjeta po kojem Grčka u iduće tri godine mora imati 3,5% primarnog suficita proračuna (odnos prihoda i rashoda ne uključujući sredstva za servisiranje dugova), takvi ustupci su prije svega kozmetičke naravi.
Sve se to događa uz eksplicitan stav MMF-a da je tolika razina primarnog suficita nedostižna i neodrživa i u kontekstu nedavno objavljenog istraživanja njemačkog, vrlo pro-tržišno orijentiranog istraživačkog instituta u kojem je predočeno da je 95% sredstava “pomoći Grčkoj” potrošeno na kamate na dug i spašavanje banaka. Duže vremena je svima jasno da u ophođenju europskih kreditora s Grčkom nema ni trunke ekonomske racionalnosti na razini pitanja održivosti europskog kapitalizma već da je cijelo vrijeme bila riječ o političkoj lekciji, kako za Sirizu, tako i za ostatak Europe, a sve preko leđa grčkog naroda. No, treba naglasiti da se tu ne radi o iracionalnosti ekonomskih teorija ili političara kao takvih, već o kratkoročnoj racionalnosti kapitala, prije svega njemačkog, u realizaciji svojih interesa.
Čini se da nastavljamo politički u istom ritmu. Barem u slučaju Njemačke, bilo kakvo ozbiljnije popuštanje Grčkoj bi u promijenjenom kontekstu nakon izbjegličke krize dodatno uzdrmalo poziciju Angele Merkel. No, ovakve političke kalkulacije samo su još jedan mehanizam u uzdrmavanju konstrukcije cijele Europske unije.