Hrvatska je u prosjeku u 2015. godini imala čak 1.704.000 ekonomski neaktivnih, a radno sposobnih osoba, pokazuju novi rezultati Ankete o radnoj snazi Državnog zavoda za statistiku. Pritom je broj ekonomski aktivnog stanovništva tek nešto veći od neaktivnoga i iznosi 1.898.000 osoba. To znači da stopa ekonomske aktivnosti iznosi niskih 52,7 posto, dok je stopa zaposlenosti još niža – katastrofalnih 44,1 posto. Izostavljanje osoba koje se redovno ne prijavljuju Zavodu za zapošljavanje iz statistika nezaposlenosti dovodi do varljivo niske stope koja umjesto gotovo polovice radno sposobnog stanovništva iznosi tek varljivih 16,3 posto. Istodobno, prema navodima DZS-a, od ukupno 286.000 registriranih u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, 29.000 ili 9,9% ne udovoljava međunarodnim kriterijima nezaposlenosti. Također, prosječan broj nezaposlenih prema Anketi veći je za 23.000 od podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje što upućuje na smanjenje broja nezaposlenih osoba koje se prijavljuju na HZZ. Od ukupno 309.000 nezaposlenih prema Anketi, 257.000 ili 83,3% prijavljeno službi za zapošljavanje, dok ostalih 16,7% anketno nezaposlenih nije bilo zainteresirano za to.
Anketa o radnoj snazi najopsežnija je anketa o obilježjima tržišta rada provedena na uzorku kućanstava u Republici Hrvatskoj. Njezin cilj jest prikupljanje podataka o stanju i promjenama na tržištu rada Republike Hrvatske, tj. o veličini, strukturi i obilježjima aktivnoga i neaktivnog stanovništva. Zahvaljujući sukladnoj metodologiji, rezultati Ankete usporedivi su s rezultatima Međunarodne organizacije rada (ILO) i europskog statističkog zavoda Eurostata.
Ako usporedimo aktualne podatke s onima iz primjerice 1998. godine, kada je stopa ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj iznosila 61,2 posto (dok je istovremeno npr. u Sloveniji iznosila 70 posto), a 2005. iznosila je 63,2 posto, možemo zaključiti da se ona smanjila za otprilike desetak posto.
Manjak poslova
Niska stopa ekonomski aktivnog stanovništva upućuje na to da je proces stvaranja novih radnih mjesta izrazito spor, te da politike koje kao svoj cilj proklamiraju zapošljavanje ne polučuju uspjehe. U situaciji trajnog nestanka postojećih radnih mjesta i nedovoljnog kreiranja novih, ne može se očekivati niti smanjenje stope nezaposlenosti mladih, niti rješavanje problema njihove sve veće, ekonomski motivirane, emigracije. Visoka nezaposlenost koja stoji u korelaciji s visokom stopom ekonomski neaktivnog stanovništva povećava socio-ekonomske nesigurnosti koje rezultiraju društveno rizičnim ponašanjem.
Uzroci ekonomske neaktivnosti razlikuju se kod muškaraca i žena. Dok barijere zapošljivosti kod prvih stvaraju niski stupnjevi obrazovanja ili drugi socijalni uzroci, kod žena se i dalje kao prepreka navode obiteljske i kućanske obaveze (za žene u dobi od 25 do 54 godine). Jedan od načina kojima se Europska unije prije petnaestak godina dosjetila rješenju ovog problema je povećanje javnih ulaganja u skrb o djeci, međutim, mjere štednje u mnogim su zemljama istisnule ovaj cilj. Premda jedna ovakva mjera sama po sebi ne može riješiti cjelokupni problem, ona može biti primjer politika koje je nužno promovirati s ciljem stvaranja novih radnih mjesta.
U medijima se također često može naći pseudoteza da su za visok stupanj ekonomske neaktivnosti, posebno mladih osoba, odgovorna sveučilišta koja stvaraju kadrove “neusklađene sa zahtjevima tržišta”. Međutim, osim očiglednih često postavljanih argumenata poput onoga da je obrazovni proces sporiji od dinamika i fluktuacija na tržištu rada i da se ova logika nikad ne može ostvariti jer bi formiranje sveučilišnih programa uvijek odražavalo stanje tržišta od prije pet godina, ne smije se zanemariti niti činjenica da je struktura tržišta rada zemalja periferije obično takva da zahtijevaju uglavnom radna mjesta koja traže niske obrazovne kvalifikacije, prema tome, postavljena lažna teza može navesti na potpuno pogrešan zaključak. Logika povećanja stvaranja novih radnih mjesta mora obuhvatiti i visokokvalificirana radna mjesta i pronaći niše za takve poslove, jer samo to može zaustaviti emigraciju mladih nezaposlenih ljudi koji čine veliki udio neaktivnog i nezaposlenog stanovništva.