Pažnju tamošnje i svjetske javnosti prošlih su tjedana privukli sukobi oko Rumunjske nacionalne opere. Rijetku situaciju u kojoj se kultura našla u središtu političkog skandala izazvali su pokušaji da se rumunjski balet “uskladi” sa zahtjevima svjetskog tržišta. Naime, ambicija “dostizanja Zapada” uglavnom se provodila privilegiranjem stranih zvijezda na štetu radnih prava domaćeg ansambla.
Još od 21. travnja Rumunjska nacionalna opera u Bukureštu nema ravnatelja i to nakon čak tri neuspješna pokušaja izbora vršitelja dužnosti u svega dva tjedna. Paralelno, zaoštreni konflikt između ansambla i međunarodno poznatog baletnog dua kojeg čine Alina Cojocaru i Johan Kobberg privukao je pažnju čak i stranih medija poput New York Timesa. Uslijed institucionalne blokade i javnih prozivki za nacionalizam i ksenofobiju, rumunjski je tehnički premijer Dacian Cioloș 27. travnja zatražio od ministra kulture Vlada Alexandrescua da podnese ostavku.
Na veliko iznenađenje svih zainteresiranih, preko 300 ljudi (što za rumunjski kontekst nije tako mala brojka) izašlo je istog dana na ulicu kako bi dali potporu Alexandrescuu. Bio je to prvi prosvjed potpore jednom članu vlade još od 1990. godine. S obzirom na skori Uskrs (1. svibnja), ostavka je odgođena za postblagdansko razdoblje. No neočekivani događaji su ubrzali ministrovu smjenu. Dan prije Uskrsa, 30. travnja, objavljeno je Alexandrescuovo pismo jednom think tanku, u kojem optužuje članove tehničke vlade za pritiske na umjetničku i kulturnu scenu. Iako je ministar tvrdio da pismo nije bilo namijenjeno javnoj objavi, premijer ga je hitno smijenio.
Unatoč smjeni ministra, Cioloș je, radi kontinuiteta s reformama Alexandrescua, za njegovu nasljednicu imenovao dotadašnju državnu tajnicu Corinu Șuteu, također cijenjenu kulturnu radnicu. Zaplet na momente zvuči kao sapunica, a taj je dojam svakako pojačala sklonost Vlada Alexandrescua dramatičnim obratima i afektacijama. To je naposljetku karakterna crta koja je i doprinijela njegovoj popularnosti: u jednoj od poznatijih epizoda, osobno je zaustavio nelegalne građevinske intervencije na zgradi koja je zaštićena kao kulturna baština čime je pitanja kulture po prvi put u nekoliko desetljeća vratio na naslovnice novina.
“Relaksacija” institucija
Skandal vezan uz operu čini se blagim u usporedbi s drugim aferama uglavnom vezanim uz ministrovo “nepoštovanje” iskazano prema kulturnom establišmentu, osobito vječnim upraviteljima javnih institucija. No ipak ga je upravo Opera stajala pozicije. Rumunjska nacionalna opera u Bukureštu je, poput drugih državnih kulturnih institucija, repertoarno kazalište s ansamblom zaposlenim na neodređeno. Takav položaj zaposlenika posljednjih godina trpi snažne napade, jer se nerijetko smatra ne samo privilegijom, nego i preprekom rumunjskoj umjetnosti da postane relevantna na međunarodnoj sceni.
Prozivke koje traju od perioda prije krize osobito su se zaoštrile u kriznim godinama, djelomično zato što su položaji trajno zaposlenih s jedne i freelance umjetnika s druge strane došli u snažniji kontrast. Niz ministara kulture (njih čak jedanaest u periodu od 2012. do kraja 2015. godine) s tim je izgovorom podržavao “relaksaciju” sistema, odnosno fleksibilizaciju radne snage u kulturnim institucijama i smanjenje razine socijalne zaštite, a prijedlog su – zanimljivo – podržali i brojni ravnatelji institucija. To je situacija u kojoj je u prvi plan istupio Răzvan Ioan Dincă.
Prvo tek ravnatelj Bukureštanskog operetnog kazališta (jedine institucije u zemlji posvećene opereti i mjuziklu), Dincă je krajem 2012. godine postao ravnatelj bukureštanske Opere da bi već sljedeće godine uspio uvjeriti ministarstvo kulture (koje je financiralo obje institucije) da “spoji” Operu i Operetu te (privremeno) Nacionalni plesni centar, koji se bavi suvremenim plesom i nema stalni ansambl, u jedno veliko “lirsko kazalište”. Stvarne probleme Opere (zastarjeli repertoar, ograničena međunarodna suradnja, neravnomjerni ansambl, nemogućnost privlačenja mlađih umjetnika, niske plaće i motivacija plesača…) Dincina je uprava rješavala na vrlo agresivan način.
Prema projektnom kazalištu
U manje od godine dana, veći dio repertoara je zamjenjen produkcijama kupljenim iz inozemstva (uglavnom od američkih i britanskih opernih kuća), a zamjenjen je i dobar dio ansambla u koji je uključen veći broj stranih izvođača. Samo tijekom 2013. godine, bukureštanska je Opera potpisala čak 5.713 ugovora sa stranim operama i izvođačima, deset puta više nego prethodnih godina. Produkcija je postala sve skuplja i skuplja, a državna je subvencija rasla s troškovima, što dokazuje vladinu potporu Dincinoj strategiji. Mediji su također snažno podržali promjene, a promotivne su kampanje pretvorile Operu u atraktivno mjesto. No reakcije unutar ansambla bile su nešto drugačije.
Dio ranijih stalnih zaposlenika napustio je Operu dok su oni koji su ostali (zajedno s brojnim opernim i baletnim kritičarima) upozoravali na nedostatak izvornih produkcija, dominaciju anglo-saskog repertoara, diskriminatornu politiku plaća, nesigurne uvjete rade i nedostatak programa za lokalne mlade umjetnike. U međuvremenu, Opereta je de facto ugašena, a osim novih produkcija sasvim su ugašene i izvedbe starijih predstava. Dincă je, ukratkom ranije repertoarno kazalište nastojao pretvoriti u projektno, na štetu stalnog ansambla, uz zadržavanje sistema reprezentacije (igranje predstave kroz nekoliko sezona i njezino izvođenje u alternaciji s ostatkom repertoara).
Ovaj se model međutim pokazao izrazito skupim, osobito kada je Dincă u svoj tim uključio Johana Kobborga kao šefa baleta i počasnog umjetničkog direktora (“počasnog” jer pozicija službeno ne postoji). Ovaj cijenjeni danski plesač i bivši član ansambla britanske Kraljevske opere također je zaručnik Aline Cojocaru, međunarodno poznate klasične plesačice rumunjskog porijekla, a oboje su i ranije surađivali s bukureštanskom Operom. Tijekom posljednje dvije i pol godine, Kobborg je producirao samo strane “franšize”, uključujući i svoju predstavu La Sylphide, osmišljenu za britansku operu 2007. godine.
Raspad sistema
No bez obzira na umjetnički uspjeh njegovih predstava, velik dio plesača optužio ga je za diskriminatorno ponašanje, osobito prema članovima stalnog ansambla. Ova se informacija prvo pojavila u ne osobito vjerodostojnim medijima gdje je interpretirana u nacionalističkom ključu, ali nije privukla veću pažnju javnosti. Ravnatelj Răzvan Dincă se u međuvremenu našao pod optužbom za malverzacije za vrijeme upravljanja Operetom zbog čega je i suspendiran. Nakon početka mandata ministra Alexandrescua u studenom 2015. godine, državna subvencija Operi je smanjena zbog čega je došlo do otkazivanja brojnih predstava, a smijenjen je i privremeni ravnatelj, inače Dincin bliskih suradnik.
Novi je ravnatelj smijenio Kobborga s mjesta umjetničkog direktora što je izazvalo burne proteste, prije svega Kobborga i Cojocaru, koji su zaprijetili da će napustiti instituciju i optužili novu upravu za nacionalizam. Uslijedile su uzajamne optužbe za “uništavanje rumunjske kulture”, a poznati je baletni par konstatirao i da Opera “prije njih nije bila ništa”. To je pak potaknulo brojne druge plesače da se prisjete (daleke) slavne prošlosti rumunjskog baleta, ugrožene tendencijom plesača da u ranoj dobi emigriraju. No barem je dio reakcija, više nego kritikama Kobborga, bio potaknut otporom protiv praksi uprave čiji je bio istaknuti član.
Mediji su pak vidno stali na stranu danskog plesača, ponavljajući optužbe protiv članova ansambla za ksenofobiju i konzervativizam. U kaotičnoj situaciji koja je uslijedila, ministar je na inicijativu premijera smijenio novog ravnatelja i pokušao vratiti bivšeg ravnatelja bliskog Dinci na što su se ponovno pobunili članovi stalnog ansambla. Kobborg je nakon svega podnio ostavku, a predstave su otkazane bez ranije najave. Ni postavljanje trećeg ravnatelja nije uspjelo, jer se ovaj povukao nakon svega jednog dana na položaju. Ipak, nakon smjene ministra Alexandrescua postalo je jasno kako “pobuna” ne predstavlja netalentirane, retrogradne i ksenofobne plesače ljubomorne na tuđe uspjehe, već govori nešto o stvarnim problemima u Operi.
Nesposobnost tehničke vlade da se nosi sa političkim pritiscima potpore Kobborgu s jedne strane, a s druge zahtjevima ansambla za bolje radne uvjete rezultirala je situacijom u kojoj do danas nije imenovan čak ni tehnički ravnatelj.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović