Prijedlog izmjene bugarskog izbornog zakona predstavlja zanimljiv zaplet u reformi demokracije za koju se zalažu tamošnji liberali. Naime, dok protivnici izmjena tvrde kako će se njime otežati glasanje dijaspori (posebno onoj u Zapadnoj Europi) čiji glas navodno vrijedi više zbog steknute “demokratske zrelosti”, pristalice, s druge strane, kao prednost navode gubitak prava glasa za one koji se ne odazovu glasanju, u prvom redu etničke manjine i socijalno ugrožene čiji se glas smatra podložnim korupciji.
Bugarski predsjednik Rosen Plevneliev, početkom maja ove godine uložio je veto na novi prijedlog izbornog zakona smatrajući kako se njime ugrožava pravo dijaspore na slobodno glasanje. Predložene izborne reforme obuhvaćaju uvođenje obveznog elektronskog glasanja i ograničavanje otvaranja glasačkih mjesta u inozemstvu. Dok je donedavno podržavao prvi dio reforme, predsjednik se drugome izrazito protivi. Nakon njegovog veta, prijedlog je vraćen na doradu i morat će ponovno proći kroz parlamentarnu proceduru. Njegova pozicija nije na prvi pogled najjasnija, doima se kontradiktornom. Zašto je najednom postao kritičan spram vlade koju inače podupire, i to upravo po pitanju reforme koju je i sam djelomično zastupao?
Reforme Izbornog zakona proteklih su tjedana dospjele u središte pozornosti političke rasprave u Bugarskoj i dovele do ozbiljnih napetosti u vladajućoj koaliciji. Razlog tome su dijelom i nadolazeći predsjednički izbori koji će se održati ove godine. Bugarska je parlamentarna demokracija, što znači da predsjedničke funkcije imaju uglavnom tek simboličnu ulogu. Pa ipak, izbori iz 2016. bit će veliki test legitimiteta za aktualnu koalicijsku vladu.
Plevneliev je izabran za predsjednika kao kandidat GERB-a, najveće stranke desnog centra u aktualnoj vladi. Osim toga, bio je blizak s Reformskim blokom (RB), koji je također dijelom vladajuće koalicije. Kako je već spomenuto, donedavno se zauzimao za neke od predloženih izbornih reformi, konkretnije, za obvezno glasanje.
Većinski element
Maria Čereševa, bugarska novinarka, tvrdi da je “najproblematičnija promjena zabrana otvaranja glasačkih mjesta izvan diplomatskih konzulata i ambasada u inozemstvu kao i odbacivanje stvaranja jedne izborne jedinice za oko dva milijuna Bugara u dijaspori”. Reforma je izazvala prosvjede, naročito bugarskih građana iz Zapadne Europe i SAD-a. Neki članovi RB-a suprotstavili su se promjenama i pridružili prosvjedima, zajedno s drugim utjecajnim liberalnim političkim aktivistima.
Zapravo, otvaranje glasačkih mjesta u inozemstvu nije zabranjeno, no usvajanjem reforme postupak bi bio otežan. To ograničenje jedini je razlog zbog kojeg je predsjednik uložio veto. No, ni Plevneliev niti najglasniji prosvjednici nisu ozbiljno doveli u pitanje obvezno glasanje, unatoč činjenici da je kazna za neizlazak na izbore prilično ozbiljna. Prema novom zakonu, propusti li građanin ili građanka ispuniti svoju “građansku dužnost” dvaput za redom, bit će lišen/a glasačkog prava na narednim izborima istog tipa sve dok ne pokrene administrativnu proceduru ponovnog stjecanja tog prava.
U Bugarskoj je uobičajeno da vlade izmjenjuju i dopunjuju izborno zakonodavstvo prije svakih izbora, kako bi proceduralnim putem pokušale osigurati svoju pobjedu. Također je postalo uobičajeno obijanje tih reformi o glavu vlada koje ih provode. Primjerice, 2009. godine tadašnja je koalicijska vlada, u kojoj je sudjelovala Bugarska socijalistička partija (BSP) i navodno promanjinska stranka Pokret za prava i slobode (DPS) uvela “većinski element” u inače proporcionalne parlamentarne izbore. Međutim, upravo se ta izborna inovacija pokazala ključnom za gubitak vlasti BSP-a i MRL-a jer je najveća stranka desnog centra GERB, osvojivši gotovo sva većinska mjesta osiguravala većinu (2009. – 2013. g.) Važno je razumjeti ovu dinamiku jer izborne reforme najčešće valja interpretirati uz pitanje cui bono – tko će se okoristiti navedenom politikom – što znači da su one uvijek zasnovane na racionalnoj kalkulaciji vlade. Međutim, uglavnom nisu baš tako racionalne i često se zapetljaju u vlastitim proturječnim politikama i retorikama.
Funkcija retorike isključivosti
Želimo li razumjeti unutarnju logiku izbornih izmjena i kontraargumente koje su primjerice iznosili čak i neki od pristalica vlade, ključno je postaviti pitanje o izvoru legitimiteta GERB-ove vlasti osvojene na prijevremenim izborima 2014. godine. Ti su izbori bili posljedica turbulentne 2013. godine i velikih društvenih nemira iz februara te godine. Novu koalicijsku vladu predvodio je BSP s partnerima DSP-om i krajnje desnom strankom Ataka, no ta se koalicija vrlo kratko zadržala na vlasti. Tek nekoliko mjeseci od uspostave vlade, buknuo je novi val prosvjeda, motiviran optužbama za korupciju političara. Najvidljiviji predstavnici pokreta #DANSwithme, kako se prosvjed nazvao, odveli su nemire u prilično antikomunističkom i elitističkom smjeru. Kad je vlada konačno pala 2014. godine, oko GERB-a se okupila nova široka koalicija koja je obećala držati BSP i DSP podalje od budućih vlada. No, osim krajnje desničarskih ni srednjostrujaške stranke nisu se libile koristiti rasističku retoriku zbog koje su, inače, tražili izostavljanje Patriotskog fronta iz popisa poželjnih koalicijskih partnera, no iracionalnost nekih zahtjeva na ovom se primjeru očituje u činjenici da su i mnogi aktivisti pokreta #DANSwithme, također, još za vrijeme trajanja protesta koristili retoriku isključivanja određenih društvenih skupina.
Prosvjednici #DANSwithme predstavljali su se kao nova “kreativna“, “srednja klasa” koja proizvodi vrijednost. S druge strane, pristaše DSP-a i BSP-a predstavljaju u isključivim i elitističkim terminima: kao neproduktivne, siromašne etničke manjine i Bugare iz najnižih klasa, jednostavno bezumne marionete stranaka koje navodno podupiru. Ovaj snažan prijezir spram socijalno ugroženih skupina dodatno pogoršavaju srednjostrujaški mediji koji su se za vrijeme izbora usredotočili na takozvane “kupljene” glasove romske manjine. Ne tvrdim ovdje da ne postoje kršenja zakona u izborima, uključujući, možda, i “kupovinu glasova”, no ne postoje istraživanja koja bi dovela u korelaciju opseg izbornih prevara s etničkim manjinama. Zanimljivo je pritom da je prva osoba koja je optužena za “kupovinu glasova” bio aktivist Reformskog bloka – stranke koja je najglasnija protivnica te vrste prevarantskih aktivnosti, utemeljena na demofobičnosti (prijeziru prema narodu). Retorika isključivosti širi se na ovaj način i na socijalnu državu koja prema nekim neoliberalnim aktivistima također spada u nelegitimnu manipulaciju “kupovinom glasova”, a suluda tvrdnja temelji se na logici kako se radi o ugovoru između elite i glasača: glasači pružaju izbornu podršku, elite – socijalnu državu.
Sagledavanje navodno izmanipuliranih (ili “kupljenih”) glasova navodi bugarsku desnicu na kontinuirano osmišljavanje novih načina smanjenja izborne važnosti takvih glasova. Primjerice, 2014. godine glavni pro-biznis liberalni portal Dnevnik pokrenuo je promotivnu kampanju naziva “Tko tu koga…”1, s ciljem mobilizacije što većeg broja glasača na idućim izborima. Riječ “tko” u liberalnoj imaginaciji ima težinu kodne fraze, generaciji odgojenoj na teorijama zavjere potreban je jedinstveni apstraktni subjekt kao navodni izvor tajne sile, on predstavlja čovjeka iza zastora koji povlači konce izmanipuliranih lutaka, on konstantno kuje zavjere i usporava Bugarsku tranziciju u liberalni režim. “Tko” je dakle krajnje liberalni odgovor na pitanje: Kako to da živimo u toliko žuđenom liberalnom kapitalizmu, a društvo je još uvijek tako puno patnje? Promotivni video kampanje “Tko tu koga…” prikazuje male crne kreature (nenamjerno (?) aludirajući na etničke manjine) kojima upravlja “mašina” Lutkara koji vuče konce. Lutkar mora platiti za svakog pojedinog izmanipuliranog (“crnog”) glasača, stoga veća izlaznost na izbore znači i veće troškove za Lutkara. Relativna vrijednost “kupljenih” glasača (crnih kreatura) smanjit će se ukoliko ukupni broj glasača poraste, povećavajući time udio neizmanipuliranih, časnih građana, koje u vizualnoj estetici kampanje “Tko tu koga…” predstavljaju bijele kreature.
Manipulabilne i nemanipulabilne klase
Ideju o tržišnoj devalvaciji “kupljenih glasova” preuzeli su oni koji vode kampanju za obvezno glasanje. Predsjednik je 2014. izjavio da će “obvezno glasanje osigurati participaciju samo aktivnih građana i uz to će ponovno aktivirati one koji su radi korupcije odustali od politike. Osim toga, spriječit će mnoge zloćudne prakse – korporativni, izmanipulirani, organizirani i kupljeni glas”.
Amandmane na izborni zakon iz 2016. predložila je krajnje desna Patriotska fronta. PF je bio dovoljno otvoren i priznao da su promjene napravljene kako bi se ograničila glasačka prava manjinama, primjerice bugarskim građanima koji žive u Turskoj. No oni koji su najglasnije prosvjedovali, poput predsjednika, nisu osporavali samu rasističku logiku, nego ih je više brinulo što bi reforme mogle pogoditi etničke Bugare koji također žive na Zapadu. Potonja briga povezana je s još jednim, među bugarskom desnicom popularnim stereotipom: da su Bugari koji žive u Zapadnoj Europi i SAD-u “uronjeni u demokratsku kulturu Zapada”, kako je pokazala Žana Coneva. Primjerice, Svetozar Tomov, glasnogovornik Centralne izborne komisije, kao i aktivist Instituta za desničarske politike i RB-a, tvrdi da reforme “ne pogađaju turske glasove, nego Bugare koji žive daleko i čijim se glasovima ne može manipulirati”. Kao da je prihvatljivo “pogađati” “turske glasove”, ali ne i na jednak način tretirati etničke Bugare koji žive u Zapadnoj Europi, budući da se oni percipiraju kao “nemanipulabilni”.
Klišej dijaspore opisan je u kontradiktornim terminima: to je, s jedne strane, “srednja klasa” koja podrazumijeva etničke Bugare koji žive u Londonu i New Yorku, njihov glas je hvalevrijedan i jamči istinski demokratski izborni proces. S druge strane, glasovi etničkih manjina, kako u Bugarskoj tako u inozemstvu, percipiraju se kao prijetnja koju treba suzbiti. Takve ideološke zamršenosti, koje proizvode elite u očajničkom nadmetanju za legitimitet, konstantno ih prisiljavaju u ovakve ćorsokake kao i da, baš kao predsjednik, oponiraju onomu što su sami nedavno predložili.
S engleskog prevela: Milena Ostojić
- eng. Screw #WHO [↩]