Tržišne reforme rumunjskog visokog obrazovanja se u najvećem dijelu ne razlikuju znatno od istovjetnih u drugim zemljama svijeta, no specifični su po svojim ciljevima: stvaranja nacionalne srednje klase u kontekstu europske periferije. Umjesto toga, stvoreni su nezapošljivi viškovi radne snage kao resursi lako izvozivi u EU.
Na prvi pogled rumunjski sustav visokog obrazovanja predstavlja paradoks: s jedne strane, zabilježio je najveći porast novih sveučilišta, studijskih programa i upisanih studenata među EU zemljama od 1989. godine. U tom pogledu, otklonjeno je komunističko naslijeđe – temeljeno na relativno klasičnom, prosvjetiteljstvu naklonjenom sustavu visokog obrazovanja, s ograničenim brojem mjesta i prilično zahtjevnim kriterijima prijema i diplomiranja – što je dovelo do pojave koju danas percipiramo kao čistu inflaciju institucija visokog obrazovanja i diploma lišenih ikakve vrijednosti kada je riječ o kompetencijama, znanju ili “zapošljivosti” njihovih nositelja. S druge strane, unatoč procvatu visokog obrazovanja, Rumunjska je i dalje neosporno posljednja u Europi kada je riječ o postotku visokoobrazovanog stanovništva.
No ono što se doima paradoksalnim zapravo je logična posljedica perifernog statusa Rumunjske u Europskoj uniji koji joj je dodijelio zadatak pružanja jeftinih resursa i radne snage. Iz te perspektive, konstantni, premda još uvijek bojažljivi, pokušaji Rumunjske da stvori solidnu srednju klasu, sa znanjem kao njenom glavnom značajkom, uvelike nadilaze zahtjeve tržišta rada i mjesto predviđeno za Rumunjsku u međunarodnoj podjeli rada. Ono što je u usporedbi s europskim obrazovnim standardima alarmantno maleno, kada se odnosi na zahtjeve tržišta rada deprimantno je ekscesivno. Upravo zato zemlja s najmanjim brojem visokoobrazovanih stanovnika i dalje ima značajan broj nezaposlenog diplomiranog stanovništva, prisiljenog raditi u području različitom od njihove specijalizacije ili koje jednostavno bježi na mjesta s boljim uvjetima rada.
Zapošljivost u tržišnim uvjetima
Paradoks ovog perifernog stanja samo je pojačan službenim kriterijem uspostavljenim kao mjerilo za performanse visokog obrazovanja: zapošljivost visokoobrazovanog stanovništva. Dakako, ovaj kriterij nije specifičan samo za rumunjski sustav visokog obrazovanja i već je stvorio kaos čak i u visoko razvijenim zemljama. Ipak, u Rumunjskoj je njegov učinak dramatično povećan specifičnom strukturom tržišta rada, na kojem je diplomirano stanovništvo potrebno samo u već zasićenom javnom sektoru i stalno promjenjivom uslužnom sektoru.
Dakle, kriterij zapošljivosti stvara začarani krug: gotovo potpunu podređenost sveučilišnog sustava zahtjevima tržišta rada, koja ne bi ni bila tako loša (ili tako neopravdana) kada bi tržište doista zahtijevalo vojsku kvalificiranog diplomiranog stanovništva. Kako to nije slučaj, rezultat su nestabilni akademski kurikulumi i polja specijalizacije određena što boljom prilagodbom tržišnim zahtjevima, a da bi se potom ispostavilo da su diplomirani pojedinci već tržišni višak, sa vještinama i znanjima neadekvatna njegovim potrebama. To pak izaziva prigovor o “komunističkom mentalitetu” u sustavu visokog obrazovanja i tjera na njegovu daljnju tržišnu reformu, što dovodi do još većeg stupnja prekarnosti i nestabilnosti u sustavu. Ukratko, prema ovom modelu, sustav visokog obrazovanja trebao bi predviđati i prilagođavati se racionalnosti tržišta, da bi opetovano bio penaliziran i prisiljen na reformu njegovom konstitutivnom iracionalnošću.
(I)racionalni imperativ
Koje je konkretne promjene u sveučilišnom sustavu u posljednjim desetljećima izazvao taj racionalni imperativ (kapitalističkim riječima) pokoravanja iracionalnosti?
Velika ekspanzija sustava visokog obrazovanja bila je ujedno proces komodifikacije i privatizacije. Ne samo da je osnovan znatan broj privatnih sveučilišta – ona i dalje upisuju samo manji dio studenata, a, usprkos javnom diskursu i reformama koje stalno hvale njihov natjecateljski duh i idu im u prilog, i dalje ih prati vrlo negativna reputacija te su općenito percipirane kao ništa više do li “tvornice diploma”. Tu je i činjenica da javna sveučilišta sve više funkcioniraju kao privatna, jer većina upisnih mjesta iziskuje školarinu, a sve manji broj mjesta je javno subvencioniran i stipendiran. Sveučilišta također uživaju relativnu “autonomiju”, što znači da moraju prikupiti vlastita sredstva, uz novac koji primaju od države, a koji se dodjeljuje prema broju studenata.
Ovaj princip stvara jaku konkurenciju među sveučilištima kada je riječ o privlačenju studenta i kao klijenata i kao financijera – jer o njihovom broju ovisi pritok novca – i neizbježno dramatično snižavanje standarda stručnosti i kvalitete obrazovanja: naposljetku, kako možeš srušiti svog financijera? Ova pat pozicija još je više produbljena akutnom demografskom krizom nakon 1989. godine, čije posljedice su sada u cijelosti pogodile sveučilišni sustav.
Klasna polarizacija u akademskom polju
Na drugoj strani predavaonice, isti imperativ ekonomske učinkovitosti i autonomije rezultira time da se velika većina sveučilišne radne snage sastoji od predavača (najniži rang u akademskoj hijerarhiji), koji zarađuju oko 350-450 eura mjesečno, koliko otprilike iznosi nacionalni srednji dohodak. Čak i ispod ranga predavača, postoji značajna vojska doktoranada koji moraju predavati zauzvrat za svoju stipendiju i “izvanrednih profesora” s ugovorima bez zajamčenog radnog vremena , čineći tako jeftinu radnu snagu i snižavajući cijenu rada u akademskom polju.
Na drugom kraju spektra, najtraženija pozicija, ona redovitog profesora, prilično je nedostižna i plaćena nešto iznad 1000 eura. Kao i obično, ova velika diskrepancija plaća, koja gotovo pa da dijeli sveučilišnu radnu snagu u dvije različite klase, bio je promišljeni učinak takozvanih “mjera štednje” – koje su smanjile plaće u cijelom spektru, ali su ih istovremeno podignule šefovima (menadžerima). Ovu klasnu podjelu, još više produbljuje diferencijalni pristup drugim mogućim izvorima financiranja (istraživačke stipendije, doktorske komisije, itd.), što je među višim igračima dovelo do stvaranja struktura suradnje i “uzajamne pomoći” nalik mafiji ili klanu, pazeći da oni koji imaju uvijek imaju još više, a da se oni koji nemaju i dalje grebu za gotovo ništa – to jest, ništa + obećanje ulaska u privilegirane slojeve nekada u budućnosti.
Kvantifikacija kao meritokratska legitimacija
Naravno, ova klasna podjela unutar sveučilišta morala je imati meritokratsku legitimaciju, a u tu svrhu, reforma za reformom uspostavile su formalne standarde kvalitete i izvrsnosti u akademskim istraživanjima: ISI fetiš, privatnu platformu i standard akademskog objavljivanja koji je prihvaćen kao nacionalni barometar istraživanja. No, kako to obično biva s takvim strogim i formalnim kriterijima, čak i ISI kriteriji, proizvoljni i restriktivni koliko to uopće mogu biti, “ispregovarani” su i prilagođeni lokalnim interesima.
Dakle, došlo je do zanimljivih akademskih fenomena, poput obiteljskih ISI časopisa koji distribuiraju akademsko priznanje prijateljima ili onima koji plate objavljivanje, ili pak velikih međunarodnih konferencija (međunarodnih, jer obično dolazi netko iz Moldavije), sa stotinama sudionika na papiru, koji rado plaćaju svoju naknadu kako bi im rad prošao ISI proceduru, a da se čak ni ne pojave na konferenciji, te privatnih zaklada, u vlasništvu dekana ili rektora, koje organiziraju ove konferencije koristeći sveučilišnu infrastrukturu, ali zadržavajući sve prihode za sebe.
Tako su svi sretni, iz različitih razloga: “sudionici” dobivaju bodove potrebne za obaveznu periodičnu evaluaciju njihovih aktivnosti (evaluaciju koja uzima u obzir samo objavljena istraživanja, ili istraživanja za objavu, ali nikada sate i napore koji su utrošeni na samu nastavu), dok organizatori na svakom takvom organiziranom skupu dobiju dovoljno novca da si kupe stan i dovoljno istraživačkih bodova.
Internalizacija troškova, eksternalizacija koristi
Što se tiče postojeće ponude studijskih programa i kurikuluma, ista, direktna podređenost misije visokog obrazovanja imperativu zapošljivosti dovela je do takve nestabilnosti da ono nalikuje na polje mjehurića koji neprestano pucaju. Osim klasičnih, nekako još uvijek popularnih, područja prava i ekonomije, koja su više-manje zadržala svoj dio sveučilišnog kolača, ostala znanstvena područja pojavljuju se i nestaju, ovisno o delfskim signalima tržišta rada. Dakle, prvo smo imali mjehurić europskih i američkih studija, u kontekstu integracije Rumunjske u EU i NATO. Zatim smo imali tlapnju popularnih, tržištu prilagođenih, ali strogo govoreći nepostojećih područja istraživanja, poput poslovnih škola, međunarodnih odnosa, javne uprave i najfantastičnijih od svih: komunikacijskih studija. Skoro svi klasični fakulteti otvorili su podružnice komunikacija i odnosa s javnošću kako bi privukli dragocjene studente s obećanjem brzog zapošljavanja.
Srećom, čini se da se ovaj trend iscrpio, ali zajedno s njim propadaju i ovi klasični fakulteti kojima su sada prijeko potrebni studenti. Čini se da se danas javlja novi sveučilišni mjehurić, i to “sigurnosni studiji” – odražavajući rastuće širenje i autonomiju represivnih aparata (tajne službe i antikorupcijskog odjela) te kipući geopolitički kontekst (histerično pro-NATO i anti-ruski orijentiran). Naposljetku, najuspješnije grane sveučilišnih studija – medicina i IT – u smislu zapošljivosti njihovih diplomanata praktički nimalo ne doprinose rumunjskom društvu: medicinski fakulteti, zbog užasnih plaća u javnom sektoru, uglavnom proizvode liječnike i medicinske sestre za zapad, dok mlade programere javna politika oslobađa plaćanja poreza, kako bi ih potakla da ostanu u zemlji i na taj način razviju ovaj dragocjeni, mali sektor proizvodnje visoke tehnologije.
U oba slučaja, prema nedavnom službenom izvješću, Rumunjska “internalizira troškove akademskog obrazovanja i eksternalizira njegovu korist”, ili drugim riječima, javno financira privatnu eksploataciju visoke stručne spreme, a da ništa ne dobije zauzvrat.
Kratki spoj dvaju elemenata
Na drugi pogled, kritička presuda navedenog izvješća poprilično je neobična. Uostalom, nije li ovaj tip javno-privatnog partnerstva u obrazovanju, s izravnom privatnom zapošljivosti javno obrazovanih pojedinaca, upravo željeni model reforme visokog obrazovanja?
Žaleći se – kao i obično – na neprilagođenost sustava visokog obrazovanja potrebama tržišta i pozivajući na njegovu ponovnu reformu, obezvređujući u isto vrijeme perverzne posljedice opisane prilagodbe tržištu, izvješće barem udara (ne znajući to) u prave žice: činjenica je da, premda je rumunjski sustav visokog obrazovanja nesumnjivo u krizi – možda ne na način različit od drugih, razvijenijih sustava, ali svakako na akutniji način, zbog svog perifernog statusa – ta kriza nije njegova vlastita. Ona ima svoje korijene u većem i strukturnijem fenomenu, a to je rastuća kontradikcija između imperativa akumulacije kapitala i imperativa društvenog razvoja, odnosno rastuća redundancija radne snage iz perspektive današnjeg kapitalizma.
Budući da se sustav obrazovanja nalazi upravo na spoju tih dvaju elemenata (proizvodnih snaga i odnosa), ne čudi da njihov suvremeni antagonizam eksplodira na tako dramatičan način u samom obrazovnom sustavu. No, zbog istog razloga, ova kriza nije nešto što se može otkloniti daljnjim reformama obrazovnih programa – umjesto toga, ti valovi “nužnih reformi” nisu ništa drugo do li način javljanja i mehanizam reprodukcije same krize. Naposljetku, postoji samo jedna učinkovita reforma: zatvoriti sveučilišta. Ili završiti s kapitalizmom.
S engleskoga prevela Sana Perić