Pored krajnje nestabilne i nekoherentne vlade, hrvatske političke prilike obilježava i zavidna nefunkcionalnost parlamenta. Iako je jutros u jednom trenutku utvrđen kvorum i razvila se nada da će se nakon dvotjedne paralize napokon realizirati glasanje o zakonskim prijedlozima, do toga ipak nije došlo. Kada je oporbenim zastupnicima postalo jasno da bi napuštanjem sjednice mogli srušiti kvorum, to su i učinili. Ovim je samo dan dodatan poticaj prognozama o skorom kraju ove vlade i raspisivanju novih izbora.
Međutim, i ovakva krnja sjednica ponudila je zanimljive istupe saborskih zastupnika. Tako se raspravljalo o Mostovom prijedlogu izmjena Zakona koji regulira financiranje političkih stranaka. Prijedlog je predstavio zastupnik Mosta Robert Podolnjak. Sukladno sadašnjim odredbama, za financiranje političkih stranaka predviđeno je 0,05% proračunskih rashoda. Prema Podolnjaku, problem s takvim određivanjem financiranja političkih stranaka je taj što potiče veću potrošnju proračunskih sredstava jer bi samim time i stranke dobile više novca. Drugim riječima, ovakav zakonodavni okvir stimulira proračunski deficit u stranačku korist. Zato bi, prema novom prijedlogu, financiranje političkih stranaka trebalo vezati uz prihodovnu stranu proračuna. U brojkama, to bi iznosilo 0,075% proračunskih prihoda.
Stranačka samodostatnost
Primjedbu na Mostov prijedlog iznio je zastupnik SDP-a Peđa Grbin. On je, naime, uočio da bi vezivanje financiranja političkih stranaka na prihodovnu stranu imalo drukčiji, navodno, jednako pogubni ekonomski učinak: političke stranke bi u tom slučaju povećavale poreze kako bi se “namirile”. Još je dometnuo i retoričko pitanje: što je bolje za hrvatske građane – da povećavamo poreze ili potičemo potrošnju? Ono što je objema pozicijama zajedničko jest da zapravo priznaju samodostatnost političkih stranaka. Kakva god prilika da se prilika ukaže, oni će ju iskoristiti, makar i na štetu proračuna i ekonomskog rasta.
Podolnjakov prijedlog pati od preočitog zanemarivanja političkih okolnosti. Kako bi se to arbitrarno povećavalo proračunski rashodi u kontekstu fiskalne discipline na koju smo kao članica Europske unije obvezani i koju izravno nadgleda Europska komisija i šalje opomene i prijeti penalima za slučajeve “fiskalne neodgovornosti”? Pa cijeli paket famoznih reformi je zapravo redoviti izvještaj Bruxellesu prokrijumčaren u dokument navodne ekonomske vizije. S druge strane, pored toga što se radi o prilično bizarnoj kalkulaciji, Grbin uopće ne uzima u obzir da bi nova porezna opterećenja izravno utjecala na popularnost vlade, odnosno stranke koja ih provodi. Kao što mu je, u maniri dosljednog socijaldemokrata, i svejedno koji bi to eventualni porezi bili, regresivni poput PDV-a ili oni koji eventualno ciljaju izravno na prihode viših klasa.
Nadmudrivanje oko toga što je veća prijetnja demokraciji – zasnivanje visine javnih sredstava za političke stranke na prihodovnoj ili rashodovnoj strani proračuna – u sjenu baca čitav sklop razloga koji uvjetuju nedemokratičnost stranaka i političkog života uopće.