Programska vjera u kreativne i kulturne industrije kao pogonsko gorivo evropske ekonomije već godinama kontinuirano kopni sa svakim novim kvartalnim izvještajem o stanju te ekonomije. Antidemokratski i marketinški trik koji ju je pratio, sazdan u paroli o svima jednako dostupnoj kreativnosti, odavno već svoje naličje poprima u usponu ekstremne desnice. A dodatne zaplete u komediji zabune možemo vidjeti u lokalnom kontekstu, na manifestaciji naziva Mjesec kreativnih i kulturnih industrija koja započinje danas.
Premijerno izdanje Mjeseca kreativnih i kulturnih industrija započinje danas, traje skoro šest tjedana i do 21. juna zagrebačkoj će publici – prema najavi organizatora – predstaviti “25 događanja iz dvanaest sektora kulturnih i kreativnih industrija”: od kazališta i nakladništva, preko glazbe i dizajna pa sve do kompjuterskih igara, oglašavanja i tržišnog komuniciranja. Najava, doduše, zvuči smisleno samo prije prvog pogleda na gusti raspored zbivanja: uvjerljivo najveći dio programa, doznajemo tamo, zapravo čine izložbe koje su muzeji i galerije ionako planirali postaviti u okviru svojih redovnih aktivnosti, predstave koje u matičnim kazalištima igraju već sezonu-dvije, festivali koji se održavaju po dvadeseti ili dvadeset i šesti put…
Na standardnu kulturnu ponudu grada – koja strpljivo prati godišnje cikluse javnog financiranja, od zimskoga sna do kasnoproljetnog buđenja i natrag – samoproglašeni eksponenti kreativnih vrijednosti jednostavno su, dakle, nalijepili etiketu s vlastitim znakom i imenom. Kako se ipak javno legitimiraju kao stvaraoci “novih i dodanih vrijednosti za hrvatsko gospodarstvo”, bilo je nužno da ponudu dopune minimumom originalnog doprinosa, pa ćemo u Zagrebu narednih dana moći poslušati još i nekoliko predavanja, promocija i konferencija posebno posvećenih naslovnom kulturno-kreativnom industrijskom kompleksu. Ovdje izdvajamo “Summit kreativnih i kulturnih industrija”, na kojem će – poslužimo se iznova riječima organizatora – “govoriti niz uvaženih domaćih predavača, panelista i poduzetnika od kojih su samo neki Ivona Čulo. direktorica AdriaMedie Zagreb, XY”.
Brendiranje zatečenog
Ako je u citiranoj rečenici išta jasno, onda je to činjenica da organizatori nailaze na nepremostive prepreke već prvi prvom susretu sa zahtjevima gramatike, aritmetike i pravopisa koje obrazovni sustav postavlja u nižim razredima osnovne škole: očekivati da nam u dogledno vrijeme rastumače što se to zapravo krije iza frankenštajnovski nesuvisle sintagme “kulturnih i kreativnih industrija” bilo bi, utoliko, vjerojatno previše. Jer ovdje se nesuvislosti javljaju već na elementarnim razinama: budući da traje gotovo šest tjedana i da uglavnom obuhvaća postojeću kulturnu ponudu, naime, Mjesec kreativnih i kulturnih industrija niti je mjesec, niti bilo čime doprinosi kulturnoj proizvodnji.
A što se proklamirane kreativnosti tiče, ona se iscrpljuje u praznoj gesti brendiranja zatečenog kulturnog pogona i simboličkoj privatizaciji javno financiranih sadržaja. Mnoštvo manifestacija, transideološki razvučenih čitavom dvanaestsektorskom skalom – od društvenokritičkih kazališnih predstava do bljutavog revizionizma izložbe o plemićkoj obitelji “veličanstvenih Vranyczanyjevih“, od studentskih ispita na Akademiji dramskih umjetnosti do radionica makrobiotičkog kuhanja – tu je samo zato da bi se prikrilo siromaštvo temeljnog koncepta: ako postoji parola pod kojom bi se Mjesec kreativnih i kulturnih industrija trebao održavati i ako postoji formula koja sumira njegovo samouvjereno parazitiranje na raznolikoj kulturnoj ponudi Zagreba, onda se ona svodi na prelijevanje iz šupljeg u razno.
Na nesreću, solidna hrpica besmislica koje prate premijerno izdanje manifestacije nije nastala iz zbroja neizbježnih početničkih grešaka organizatora, nego je vjeran odraz paradigme kulturne politike Evropske unije. Iako nam dolazi u ruhu posljednje diskurzivne mode, model kulturnih i kreativnih industrija s one je strane Schengena odavno poznat. U jednom od rijetkih domaćih kritičkih medijskih osvrta na zadanu temu, njegovu je putanju iz periferne perspektive precizno rekonstruirala Branimira Lazarin: “Historijske početnice kulturnih industrija od Adornove i Horkheimerove kritike, kojima se iznova vraćaju kritičari u kulturi, povijest birokratskih prevara agendi EU-a i UNESCO-a, (…) traume iskusnijih europskih država kojima su do 2000-ih kulturne industrije posve uništile kulturnu dinamiku oslanjajući se jedino na najlukrativnije kulturnjačke discipline – čitava ta bagaža ne znači mnogo aktualnom domaćem kulturno-gospodarskom establišmentu.”
Interesna pozadina retorike
Kada bi se htjelo, dakle, o socijalnim dometima diskurzivne industrijalizacije kulture i kreativnosti moglo bi se saznati sasvim dovoljno. U tekstu “Od kulturnih do kreativnih industrija“, primjerice, Nicholas Garnham detaljno analizira implementaciju tada još uvijek novoga modela u Britaniji devedesetih, tumačeći je – u kontekstu uspona tzv. informacijskog društva – kao programirano stvaranje “neprincipijelne koalicije” različitih aktera kulturnog polja oko osnaživanja intelektualnih i autorskih prava: u krajnjoj instanci, operacija se zasniva na pomaku od promicanja dostupnosti kulture širokim društvenim slojevima prema “autorocentričnoj” viziji u kojoj borba za (financijska) prava stvaraoca maskira pozadinske manevre “velikog biznisa”.
David Harvey u tekstu “Umjetnost rente: globalizacija, monopol i komodifikacija kulture” (str. 102-139) insistiranje na originalnosti, kreativnosti i inovativnosti čita kao jednu od strategija uspostavljanja monopola i osiguravanja monopolske rente; u radu “Kreativne industrije, teorija vrijednosti i ‘novo čitanje Marxa’ Michaela Heinricha” Frederick. H. Pitts slijedi drukčiju eksplanatornu matricu, istražujući funkciju oglašavanja i brendiranja u cjelokupnom kapitalističkom procesu stvaranja vrijednosti iz rada. I tako dalje, i tako dalje: rasprava o kulturnim i kreativnim industrijama na teorijskoj je ljevici vibrantna i podrazumijeva niz spornih mjesta, debata i razmimoilaženja, ali se osnovni uvidi mogu sažeti relativno elegantno.
Pod egidom nove paradigme, ukratko, svjedočimo redukciji kompleksne logike kulturne proizvodnje, recepcije i participacije na mantru tržišne samoodrživosti. “Tradicionalne” discipline poput arhitekture, glazbe i vizualnih umjetnosti guraju se pod kišobranskom sintagmom s lukrativnim gejmingom i marketingom, i to na obostranu korist: dok su prve napokon oslobođene optužbi za džeparenje javnih sredstava, druge zauzvrat parazitiraju na konotacijama “prave” i “ozbiljne” kulture. Nezgodnu, antidemokratsku sklonost tržišta da iz sudjelovanja u kulturi isključi sve one koji to sudjelovanje sebi ne mogu priuštiti supstituira pritom entuzijastični zagovor “jednakih šansi za sve”: “Osnovna pretpostavka je da kreativnost nije ekskluzivan, urođeni dar”, poučava nas “Green Paper” Evropske unije: “Svatko je kreativan na ovaj ili onaj način i svatko može naučiti da iskoristi svoj kreativni potencijal.”
Maštarije o tržišnoj samoodrživosti
A dok se mašinerija komercijalne eksploatacije autorskih prava spretno skriva iza utopijske vizije sveprisutne, pravedno raspodijeljene kreativnosti, ideološki imperativ svođenja kulturnog polja na tržišne odnose prerasta u sudbinsko pitanje: “Ukoliko Evropa želi ostati kompetitivna u globalnom okruženju koje se neprestano mijenja, mora osigurati prave uvjete da kreativnost i inovativnost procvjetaju u novoj, poduzetničkoj kulturi.” O prekarizaciji kulturnoga rada, klasnim dimenzijama “nove, poduzetničke kulture” ili degradaciji kulturne proizvodnje na razinu dekoracije turističke ponude dokument nam ne govori ništa: umjesto toga, nudi statističku pripovijest o važnom mjestu kulturnih i kreativnih industrija u ekonomskoj slici Evrope i visokom postotku zapošljavanja, koju su već prve skrupuloznije provjere nemilosrdno razbucale, pokazavši kako se u kulturno-kreativni statistički koš bez jasnih kriterija trpaju i stalni poslovi i jednodnevni angažmani, i premijerne izvedbe i brendirani talijanski pršuti…
A kako se ova loša metodološka šala prevodi na jezik jedne periferne evropske države, čija je kultura neumitno i presudno orijentirana prema izvorima javnog financiranja? Lako i glatko, barem za sada: imperativi kontrole javnog duga i proračunskog discipliniranja refleksno proizvode beskonfliktnost kulturnog diskursa. Prepariran formulama “uhljebništva”, “državne sise” i “državnih jasli”– beznadno neoriginalnim, nekreativnim i neinovativnim, usput rečeno – javni prostor spreman je baš svako obećanje komercijalne ekskulpacije kulturnoga rada dočekati s uzdahom olakšanja. Dok mandat ustašofilnog resornog ministra nudi posljednji dokaz u prilog popularnoj tezi o nepoželjnosti bilo kakve državne intervencije, već se formiraju prvi odredi korisnih kulturtregerskih idiota koji će interese kapitala javno inscenirati u žanru maštarija o vlastitoj tržišnoj samoodrživosti; kontinuirano dugogodišnje rezanje javnih sredstava, uostalom, aktere u polju ionako bespogovorno gura prema “novim profesionalnim izazovima”, neovisno o tome što oni o njima ustvari misle.
A kada su pravila igre postavljena tako, nova paradigma nastupa pod starim geslom da “nema alternative”: naslov predavanja koje će jedna od istaknutijih lokalnih promotorica kulturno-kreativnog narativa održati u sklopu zagrebačke manifestacije glasi “Poduzetništvo u kreativnim industrijama: nužnost, a ne izbor”. I govori nam sasvim dovoljno. Tko ne shvaća, pojašnjeno mu je u nedavnom intervjuu: “S obzirom na to da se smatra da je kultura novo ekonomsko oružje Europe i svijeta, da je kreativnost presudni izvor prednosti na tržištu, a da je kreativna industrija jedini mogući oblik poduzetništva u budućnosti, mislim da nemamo izbora.”
Medeni mjesec
Tko ne razumije zašto bi kreativna industrija trebala postati “jedinim mogućim oblikom poduzetništva u budućnosti”, daljnju mu ekspertizu nudi voditeljica projekta zagrebačkog Mjeseca Ivana Nikolić Popović: “Iako zvuči grozno, znanstvenici kažu kako će u budućnosti opstati jedino kreativna zanimanja jer će sve ostalo preuzeti strojevi.” A koga zanimaju imena znanstvenika koji takvo nešto tvrde, taj postavlja previše pitanja.
Jer: red tehnofobnih distopijskih projekcija tabloidnog formata, red protržišnih ideoloških floskula, red ucjena proračunskim sredstvima i recept za uspjeh je tu. Nešto što se zove Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija već je postavilo scenu naručivši prošle godine od Ekonomskog instituta studiju “Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija” i dobivši zauzvrat pregledan rad u skladu s već ocrtanim metodološkim standardima Evropske unije: ono što sada slijedi, predvidljiva je predstava u kojoj će novi kulturni poduzetnici igrati role hrabrih i neshvaćenih avanturista, država skupa s ulogom antagonista preuzeti krivnju za svaki njihov neuspjeh, a publika se širiti ovisno o tome ima li novca za ulaznicu.
Mjesec kreativnih i kulturnih industrija u Zagrebu pritom će okončati krajem ovog juna, nakon što nam prikaže izložbe koje bi ionako bile postavljene, izvedbe koje bi ionako igrale i niz uvaženih domaćih predavača, panelista i poduzetnika od kojih su samo neki Ivona Čulo: bit će to lijepa prilika da rezimiramo koliko je zapravo doprinio kulturnom životu grada. Ne i razlog da se zabunimo: jedna će potemkinovska manifestacija tada doduše završiti, ali medeni mjesec kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj tek počinje.