Odluka makedonskog predsjednika o pomilovanju korumpiranih političara izazvala je štrajkove u prenapućenim makedonskim zatvorima te time u prvi plan istaknula prečesto zanemarivani klasni profil zatvorenika. Dok s jedne strane stoje korumpirani političari sposobni dati mito i na taj način izbjeći zatvorske kazne, s druge strane imamo obespravljene najsiromašnije pripadnike društva osuđene zbog, primjerice, krađe električne energije ili posjedovanja narkotika.
Punih je mjesec dana prošlo otkad je predsjednička odluka o pomilovanju preko 50 vladinih dužnosnika i njihovih suradnika optuženih za korupciju uzrokovala val protesta širom Makedonije. Primjenom dvostrukih pravnih mjerila duboki jaz koji dijeli makedonsko društvo konačno je izašao na vidjelo. Na jednoj se strani nalazi korumpirana politička klasa i njihova klijentela, nedodirljiva i zaštićena ekonomskom i političkom moći, dok se na drugoj, daleko od mogućnosti ostvarenja bilo kakve sudske ili socijalne pravde, nalazi većina građana. U središtu pažnje javnosti uglavnom su bile ulične demonstracije, odnosno represivni odgovori korumpiranih elita, no postoji i jedna druga kategorija protestnih akcija čiji su povod također bila sporna pomilovanja, ali koje su provodili oni koji su se već našli iza rešetaka – zatvorenici iz mnogih prenapučenih kaznenih ustanova diljem zemlje.
Štrajkovi glađu nisu nova pojava u makedonskim zatvorima. Zatvorenici su već u rujnu 2015. organizirali val štrajkova sa zahtjevom za pomilovanje osoba s lakšim kaznenim djelima kako bi se riješio problem prekapacitiranosti i nehumanih uvjeta u zatvorima. Inicijativa je dobila na značaju nakon što su pritisak na institucije počele vršiti i obitelji nemalog broja zatvorenika osuđenih na kazne i do 5 godina zbog sudjelovanja u transportu izbjeglica kroz zemlju prije nego što je to ozakonjeno u srpnju 2015. godine. Zatvorenici i njihove obitelji počeli su prikupljati podršku za zakon o pomilovanju kojim bi se pomilovali kažnjenici osuđeni za manje zločine, a koji su pritom već odslužili 40% svoje kazne. Nakon pola godine bez većih pomaka, zahtjevi za pomilovanjem ponovno su dobili na važnosti u jeku situacije uzrokovane skupnim predsjedničkim pomilovanjem sredinom travnja, kada je na adresu predsjednika stiglo više od 2.200 zatvoreničkih pisama u kojima traže smanjenje kazne za 30 do 50%.
Nakon što je predsjednik odbio pomilovati zatvorenike, uz objašnjenje da se u slučaju pomilovanih političara navodno radilo o pitanju nacionalnog interesa, što, dakako, nije slučaj kod zahtjeva zatvorenika, 106 zatvorenica glavnog zatvora u Idrizovu 25. travnja stupilo je u štrajk glađu, dok je za 5. svibnja bio najavljen veći štrajk u 13 kaznenih institucija u ostatku zemlje. Međutim, na dan najavljenog štrajka, uprava glavnog zatvora u Skopju (Idrizovo) poriče da je do štrajka uopće došlo, a do medija dolaze vijesti o pokušajima manipuliranja zatvorenicima i njihovim obiteljima kako bi ih se odgovorilo od štrajka. Nekima se, naime, prijetilo pogoršavanjem uvjeta, dok se drugima obećavalo umanjenje kazne u zamjenu za bojkot štrajka.
Paradoksi pomilovanja
Zahtjevi zatvorenika te negativan predsjednikov odgovor koji je uslijedio ukazali su na tri ključna problema. Prvi se tiče selektivnog provođenja pravde, jasno vidljivog na primjeru preko pedeset nekažnjivih pripadnika korumpirane političke elite. Među pomilovanima našli su se pojedinci oslobođeni od čak 16 optužbi. Optužbe su varirale od zataškavanja ubojstva i namještanja izbora do pronevjere ogromnih količina javnog novca i imovine. Zločini za koje su optuženi oni u čijem je slučaju izostala i najmanja popustljivost blijede u usporedbi s onima koje je počinila korumpirana elita, u konačnici potvrđujući vulgarne ekstreme arbitrarnog pristupa pravdi u Makedoniji.
Drugi problem na koji su ukazali zahtjevi zatvorenika tiče se teških uvjeta u makedonskim kaznenim ustanovama. Neprihvatljivi zatvorski uvjeti bili su pravo jedan od glavnih argumenata za traženje pomilovanja. Prema informacijama Helsinškog odbora za ljudska prava u Makedoniji, prekapacitiranost zatvora dostigla je razinu od 156%, što u prosjeku znači 156 ljudi na svakih 100 mjesta. Podatak od 12. travnja 2016. potvrđuje da se u 13 kaznenih ustanova u Makedoniji nalazi 3.446 zatvorenika, dok je njihov predviđeni kapacitet samo 2.026. Uz problem prenapučenosti, Helsinški je odbor izvijestio i o nezadovoljavajućoj zdravstvenoj skrbi, neučinkovitoj pravnoj podršci, izostanku implementacije resocijalizacijskih programa, lošim higijenskim uvjetima, najezdama nametnika te zlostavljanjima od strane uprave zatvora. Izvještaji su također potvrdili kako je u zatvorima moguće kupiti gotovo sve, od mobilnih telefona preko droga do uvjetnog premještaja u bolji zatvorski smještaj.
Odbor Vijeća Europe za sprečavanje mučenja također je nekoliko puta posjetio makedonske zatvore te kasnije višestruko istaknuo neprihvatljivost zatvorskih uvjeta i potrebu za hitnim poboljšanjima. Upravo je na tragu ovakvih upozorenja 2010. realiziran dogovor o zajmu od 46 milijuna eura između Razvojne banke Vijeća Europe (CEB) i Ministarstva pravosuđa Makedonije. Uz obnovu ustanova u ostatku zemlje, jedna od glavnih svrha zajma bila je renovacija postojećih, odnosno izgradnja novih objekata u glavnog zatvoru u Idrizovu, čiji bi se kapacitet time povećao sa 900 na 1.600 ljudi. Međutim, unatoč tvrdnjama Ministarstva pravosuđa iz 2010. godine, prema kojima je “Projekt rekonstrukcije kaznenih ustanova” trebao biti gotov do 2012., planirani zahvati nisu realizirani čak ni 4 godine nakon predviđenog roka.
Europska sredstva za veće zatvore
U međuvremenu se dogodilo upravo suprotno te je, usprkos zajmu Razvojne banke i navodnim rekonstrukcijskim radovima u proteklom razdoblju (Ministarstvo je 2013. sklopilo ugovor sa privatnom tvrtkom Chemkostav iz Slovačke čiji je predmet bila obnova postojećih i izgradnja novih blokova u glavnom zatvoru u Skopju, uz predviđeni rok realizacije do rujna 2015.), ukupni kapacitet kaznenih ustanova u stvarnosti pao sa 2.531 mjesta koliko je brojao u januaru 2015. na 2.519 mjesta u januaru 2016., kao što je potvrdio izvještaj Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija, upravo onog istog tijela Ministarstva pravosuđa koje bi trebalo nadgledati provedbu projekta.
U političkom kontekstu obilježenom visokom razinom pronevjere javnih sredstava te izraženom korupcijom političke klase, koju je potvrdila i nedavna afera s prisluškivanjem, nemogućnost djelotvornog i smislenog iskorištavanja pozajmljenih sredstava navodi na sumnju u neprimjereno ili neodgovorno rukovanje dobivenim novcem. Dodatni je razlog za zabrinutost izostanak mehanizma Razvojne banke za praćenje trošenja i raspodjele sredstava namijenjenih za realizaciju konkretnog projekta. Odgovarajući na pitanje upravo o ovom konkretnom slučaju, komunikacijska služba Razvojne banke odgovorila je samo kako “Evaluacijski odjel još nije proveo postupak evaluacije projekata iz područja kaznenih ustanova koje financira CEB”. Nadalje, potvrđena je i odgoda realizacije projekta, a kao razlog se navodi ekonomska stagnacija: “Imajući u vidu ekonomsku stagnaciju i posljedično smanjenje proračuna u Skopju, projekt više nije bilo moguće realizirati prema prvobitnom planu. Trenutačno se radi na njegovom restrukturiranju kako bi se omogućila realizacija prema novom rasporedu, u čemu tehničku podršku financijski omogućavaju EU i Investicijski okvir za Zapadni Balkan. CEB pažljivo nadzire proces u svim aspektima, od izvještavanja i nabave do poštivanja okolišne i socijalne regulative.”
Upitno je kako točno “ekonomska stagnacija” može utjecati na zajam koji je već odavno dodijeljen te koji je već 6 godina trebao biti u fazi implementacije. Kada se u obzir uzme činjenica da je ista institucija financirala slične projekte vezane uz kaznene ustanove širom regije, krajnji rezultati postaju utoliko više zabrinjavajući. Ovakvi podaci ukazuju ne samo na nesposobnost vlade da pravilno usmjeri postojeća sredstva, već i na nemogućnost europskih institucija da nadziru i potiču realizaciju planiranih projekata. Treći ključni problem stoga čine upravo upitne prakse trošenja sredstava, odnosno potencijalna zloporaba sredstava dobivenih zajmovima za daljnje ekonomsko i političko jačanje korumpiranih elita.
Problem pravosudnog sustava
Ipak, bitno je uočiti kako su prenapučenost i loši uvjeti u kaznenim ustanovama samo dijelom uzrokovani nedostatkom institucionalnih kapaciteta za rješavanje problema čak i kad postoje potrebna financijska sredstava. Drugi dio problema odnosi se na činjenicu da pravosudni sustav u kaznene ustanove šalje prevelik broj ljudi, odnosno dodjeljuje preduge kazne te na taj način stvara potrebu za većim kapacitetom nego što trenutačno stoji na raspolaganju. Rješenje situacije ne bi smjelo ostati samo na razini pitanja dostupnih kapaciteta, već bi trebalo biti prošireno i na uzroke prenapučenosti zatvora te načine na koje se ona odnosi spram razine kriminala u zemlji, tj. njenom povezanosti s propadanjem socijalne države u kontekstu jačanja neoliberalizma s jedne i državnom politikom zarobljenom u rukama korumpiranog establišmenta s druge strane, posebno naglašenim u posljednjih 10 godina vlasti koalicije VMRO-DPMNE i DUI.
Prema podacima Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija, broj zatvorenika u kontinuiranom je porastu te je u razdoblju od 2010. do 2016. zabilježeno povećanje od čak 46%. Pregled strukture zatvorenika prema vrsti kaznenog djela potvrđuje tezu da zatvorenici predstavljaju “kategoriju društva zarobljenu na marginama i pukotinama novog neoliberalnog ekonomskog i moralnog poretka”, kao što tvrdi francuski sociolog Loïc Wacquant. Najrecentniji podaci pokazuju kako je u 2014. čak 1.303 od 3.016 osuđenika na zatvorske kazne bilo osuđeno zbog krivičnog djela u kategoriji povrede vlasništva. U ovu kategoriju spadaju i krađe, čiji su počinitelji uglavnom oni koje su siromaštvo i nemogućnost socijalne države da odgovori na njihove potrebe najgori pogodili. Jednu od potkategorija predstavlja i krađa električne energije, koja je pak direktno povezana s privatizacijom i uspostavom monopola EVN-a te posljedičnom krizom energetskog siromaštva u cijeloj zemlji.
Drugu najveću kategoriju zatvorenika, zastupljenu s 466 osoba, čine pojedinci osuđeni zbog kaznenih djela protiv zdravlja ljudi. U ovu kategoriju spadaju i ovisnici o drogama, koji su uslijed nemogućnosti države da osigura potrebnu infrastrukturu i sustav rehabilitacijskih ustanova mahom osuđivani na služenje zatvorskih kazni.
Personifikacije opće društvene nesigurnosti
Upravo se u ovakvim kategorijama nezaposlenih, siromašnih, beskućnika i ovisnika mogu prepoznati žive personifikacije opće društvene nesigurnosti uzrokovane urušavanjem socijalne države i rastakanjem socijalne solidarnosti (Robert Castel). Dodatni aspekt makedonskog konteksta čini nezahvalan položaj institucija zahvaćenih u mreži policije, sudstva i kaznenih ustanova koju u svojim rukama drže političke stranke obilježene klijentelizmom i korupcijom, što u konačnici znači da su oni koji imaju najmanje veza u političkim strankama i najmanje sredstava za podmićivanje, ujedno i ti koji imaju najveću šansu da budu osuđeni, dok pojedinci odgovorni za ozbiljnija kaznena djela prolaze nekažnjeni ili u najmanju ruku uživaju bolji status unutar kaznene hijerarhije. Imajući u vidu političku prirodu problema, podjela između političkih zatvorenika i kriminalaca postaje nejasna. Sustav koji je izrastao iz kombinacije korupcije, klijentelizma i urušene socijalne države dopušta situaciju u kojoj bi se mnoge od osuđenika zaista moglo smatrati i političkim zatvorenicima.
U tom bi smislu prvi korak ka rješavanju ovako šire postavljenog problema predstavljao otpor kušnjama neoliberalne logike, koja osobnu i političku odgovornost razmatra isključivo u izolaciji, bez uzimanja u obzir šireg kolektiva i posljedica propalog društvenog ugovora. Pristup koji bi pitanju zatvorskih kapaciteta pristupio bez razmatranja dubljih društvenih i ideoloških uzroka njihove prenapučenosti označio bi početak uvođenja dodatnih poticaja za zatvaranje te pretvaranja kaznenog sustava u još jedan poslovni pothvat vođen profitom, odnosno još jedan poligon za zloporabu javnih sredstava. Sukladno tome, rješavanje problema prekapacitiranosti makedonskih zatvora zahtijevalo bi dvostruki pristup – poboljšavanje zatvorskih uvjeta s jedne strane moralo bi biti praćeno interveniranjem u neke od dubljih uzroka takve situacije s druge strane. Stanje u zatvorima u tom bi smislu trebalo promatrati kao posljedice urušavanja i dezintegracije socijalne države uslijed ofenzive neoliberalne ekonomske nejednakosti, političkog klijentelizma i korupcije.
S engleskog preveo Armin Protulipac