Iako religija iz više povijesnih i političkih razloga uglavnom nije igrala važnu političku ulogu u Albaniji, posljednjih su godina ideologija antikomunizma i raspad socijalnih instrumenata sekularne države omogućili porast ne samo političke religioznosti, nego i vjerskog fundamentalizma. Popularnost “radikalizma” među socijalno najmarginalnijim dijelovima stanovništva svjedoči o tome da njegova privlačnost dobrim dijelom proizlazi iz razočaranja rezultatima tranzicije.
Početkom svibnja sud u Tirani osudio je devetero osoba na zatvorske kazne u trajanju od sedam do sedamnaest godina zbog podrške terorizmu. Okrivljenici su naime bili pripadnici organizacije koja je pomagala slanje boraca samozvanoj “Islamskoj državi” i drugim fundamentalističkim organizacijama u Siriji, no oštre su kazne dovele do zabrinutosti u nekim ljudskopravaškim krugovima. Od 2012. godine više je od stotinu Albanaca sudjelovalo u borbama u Siriji, pa je albanski parlament 2014. promijenio kazneni zakon dodavanjem nekoliko članaka koji propisuju vrlo stroge kazne (do 15 godina zatvora) za osobe koje sudjeluju u stranim ratovima, pomažu i organiziraju slanje ljudi u te ratove i, još problematičnije, koriste društvene mreže u ove svrhe. Neke su se od tih osoba u međuvremenu vratile iz Sirije i pod strogim su nadzorom tajnih službi koje ih smatraju terorističkom prijetnjom.
No kako to da je zemlja poput Albanije, koja je 1967. godine, kao prva i jedina u svijetu, zakonski zabranila vjerske aktivnosti (bez ikakvog kolektivnog prosvjeda) posljednjih godina postala ugrožena vjerskim fanatizmom, i to ne samo islamskim? Kako bismo shvatili rastuću “političku religioznost” u Albaniji, moramo podsjetiti na društveni i povijesni kontekst religije u Albaniji. Naime, stanovništvo Albanije sastoji se od nekoliko vjerskih zajednica, od čega većinu, 59% prema popisu stanovništva iz 2011. godine, čine muslimani (suniti i bektašije, odnosno sufije), dok 10% odnosno 7% pripada katoličkoj odnosno pravoslavnoj crkvi, uz druge vjerske manjine. Albanija je često bila hvaljena zbog vjerske tolerancije i suživota ljudi različitih vjera. No razlog za taj suživot ne treba tražiti u nekakvoj mističnoj srži albanstva, kao što ponavlja trenutna hegemonijska ideologija, već u međuzavisnosti nekolicine društvenih i povijesnih faktora.
Jedan je od njih činjenica da, iako se izjašnjavaju vjernicima, većina Albanaca nisu praktični vjernici. Također, povijesno gledano, velike monoteističke religije često su u lokalnom kontekstu uključivale mnoga predmonoteistička vjerovanja, blisko povezana s malim, zatvorenim i djelomično plemenskim zajednicama koje su dominirale poviješću Albanije prije socijalizma. Pripadati istom selu ili istoj proširenoj porodici bilo je važnije od pripadnosti konfesiji. S druge strane, intelektualni i politički korijeni albanskog nacionalizma pridonijeli su izgradnji hegemonijske “imaginarne zajednice” gdje se nacionalnost smatra višom vrijednošću od religijskog identiteta. No najradikalniji napor u gušenju potencijalne vjerske netrpeljivosti proveden je tijekom prisilne (iako samo djelomične) modernizacije u periodu socijalističkog staljinističkog režima, koji je vodio borbu ne samo protiv političkog klerikalizma, već i – ideološki– protiv religijskog pogleda na svijet.
Povratak religije na političku scenu
U ranim 1990-im godinama, unatoč legalizaciji vjerskih aktivnosti i ekspanziji organiziranih religija, Albanija se i dalje mogla pohvaliti snažnim sekularnim civilnim društvom i državnom birokracijom. U prvim godinama nakon socijalizma kler različitih religija bio je na istoj fronti ideološke borbe koja je osuđivala socijalizam, ne samo zbog vjerskih zabrana, nego i u njegovim političkim i kulturalnim aspektima. No, kako su godine prolazile, počele su se pojavljivati međuvjerske netrpeljivosti, posebno među vjerskim intelektualcima. Došlo je do nacionalističke utrke u kojoj su prvenstveno katolički intelektualci nastojali svoju zajednicu predstaviti kao najvatrenije nacionalističku i koji su zastupali shvaćanje da je, kako bi se bilo pravim Albancem, potrebno biti i katolikom, ili barem prijeći na “izvornu” vjeru – onu koja je, navodno, dominirala prije masovnih konverzija na islam tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća pod vlašću Osmanskog carstva.
Unatoč tome što su vjerska manjina, smještena uglavnom u sjeverozapadnoj Albaniji, katolici su uspjeli izgraditi kulturnu hegemoniju povezivanjem s ideološkom fokalnom točkom – Europom. Kako bi se postalo pravim Europljanima, i dijelom superiorne civilizacije, trebalo je dijeliti katolički vjerski i politički pogled na svijet. Ova hegemonija bila je utemeljena i na vatrenijem antikomunizmu katolika, pogotovo zbog činjenice da je tijekom staljinističkog režima katolički kler bio najprogonjeniji jer je kolektivno bilo pod sumnjom da predstavlja agente Vatikana i zapadnog imperijalizma. Muslimanska inteligencija konstruirala je alternativni nacionalistički pogled na svijet, pri čemu islam smatraju vjerskom osnovom albanskog nacionalizma. Konverzije na Islam tijekom osmanske vlasti interpretirane su kao zaštita od etničke asimilacije od strane pravoslavnih Srba i Grka.
Muslimanska se zajednica u Albaniji nalazi u zanimljivoj društvenoj poziciji. Unatoč činjenici da čini nadmoćnu većinu, nije uspjela izgraditi kulturnu hegemoniju i još uvijek ju se promatra kao marginaliziranu zajednicu. Za to postoje razlozi, od kojih je jedan tradicionalan – većina onih koji se izjašnjavaju muslimanima jednostavno su agnostici ili ljudi s vrlo površnim vjerskim identitetom. Za njih biti muslimanom znači samo potjecati iz obitelji čiji su preci petkom običavali posjećivati džamije. S druge strane, posljednja su desetljeća pridonijela direktnom i indirektnom podčinjavanju islama. U orijentalističkim terminima, islam se u najboljem slučaju smatra arhaičnom religijom, a u najgorem slučaju se promatra kao izvor terorizma, fanatizma, progona žena i općenitije, antizapadnjaštva. Ovaj ideološki pritisak proizveo je je vrlo zanimljivu vjersku samodefiniciju islama u Albaniji.
Vjerski “radikalizam”
Službeni imami i neki od muslimanskih intelektualaca pridonijeli su konstrukciji definicije albanskog islama kao iznimke – tolerantnog i demokratskog islama, bez ikakvih veza s ostalim muslimanskim zajednicama u svijetu. Zahvaljujući geografskoj izolaciji od većinski muslimanskih zajednica u Turskoj i na Bliskom Istoku, te pripadnosti zapadnoj sferi utjecaja prije 1944. godine odnosno socijalističkom svijetu od 1944. do 1991., bilo je lakše konstruirati sliku drugačije verzije islama. Ipak, unatoč tolerantnom pristupu muslimanskih vjerskih vođa, radikalna islamska komponenta u porastu je već godinama. Sagrađene su “ilegalne” džamije koje ne priznaje birokracija Albanske muslimanske zajednice, a popularnost “radikala” osobito je snažna u najosiromašenijim regijama Albanije. U gradovima poput Kavaje ili Përrenjasa, iz kojih dolaze neki od organizatora ili boraca za samozvanu “Islamsku državu”, učinci neoliberalne deindustrijalizacije i ekonomske i društvene devastacije osjećaju se dublje.
Ogromna nezaposlenost i rizik društvene anomije doveli su do simpatija mnogih mladih ljudi prema propovijedima radikalnih imama, koji unatoč skrivenoj ali snažnoj stranoj financijskoj potpori, žive skromnim životom, predstavljajući se nekom vrstom religioznih Jakobinaca. To je u potpunoj suprotnosti sa dostojanstvenicima koji upravljaju Albanskom muslimanskom zajednicom, a koje se smatra ne samo korumpiranim u upravljanju važnom vjerskom imovinom i velikom stranom financijskom pomoću, već i servilnima političkim vlastima i stranim predstavnicima kao što je američko veleposlanstvo, pa “fanatični” imami stvaraju prostor za svoju fundamentalističku agendu prozivajući konkurente za izdaju i ideološki konstruirajući buduću utopiju asketske religioznosti i društvene solidarnosti.
Emancipacijska religioznost?
Što sve ovo znači politički? Možemo si pomoći slavnom i prečesto korištenom definicijom fašizma Waltera Benjamina: “Svaki je fašizam svjedočanstvo propale revolucije.” U zemlji u kojoj je radikalna ljevica slaba i uglavnom koncentrirana u Tirani, siromašni i marginalizirani ne vide drugu alternativu za izražavanje svog socijalnog nezadovoljstva osim uključivanja u vjersku politiku kao neku vrstu pervertiranog društvenog protesta. No ono što možemo dodati Benjaminovoj izreci je: ne iskorištavajući taj radikalni socijalni potencijal za emancipacijske politike, radikalna ljevica nenamjerno pridonosi gušenju onog tipa religioznosti koji eventualno nosi emancipacijski potencijal. Preziranje religije same po sebi može biti melodramatična gesta buržujskog pseudoradikalizma, ali je politički potpuno neproduktivna.
Ljevica bi trebala pomoći u aktivaciji ideoloških kontradikcija unutar vjerske zajednice, kako kritika korumpiranih vjerskih vođa ne bi bila monopolom fundamentalističkih imama ili drugih kvazifašističkih religijskih militanata. Oni koji se uključuju u vjerski fundamentalizam možda i jesu izgubljeni slučaj, no postoji velika skupina siromašnih i autentičnih vjernika te potencijalnih vjerskih aktivista koji mogu dijeliti težnje emancipacijskih politika i socijalističku ekonomsku kritiku. Ideološka klasna borba treba se voditi unutar vjerskih zajednica, a religiozna emancipatorska struja mogla bi biti jedina alternativa korumpiranim “liberalnim” vođama i njihovim fundamentalističkim “fašističkim” izazivačima.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski