Ako niste dovoljno pažljivo gledali eurosong i analizirali komentare u javnosti na nastup hrvatske predstavnice Nine Kraljić mogli ste propustiti izvući neminovan zaključak iz cijele priče: u Hrvatskoj ne postoji kapitalizam. Naime, kako tvrdi kolumnist T-portala Vuk Perišić, radi se o još jednom primjeru opće hrvatske samoobmane: “Kultura samoobmane toliko je prožela hrvatsko društvo da su neki mediji nakon nedavnog Eurosonga tvrdili kako je Nina Kraljić ‘samouvjereno vladala scenom’, iako je pod teretom treme i nakazne kostimografije jedva otpjevala svoju dosadnu pjesmicu.” Kao što ne možemo prepoznati promašenost nastupa naše predstavnice na europskoj smotri, tako isto ne možemo ni prepoznati da živimo zapravo u socijalističkoj privredi, smatra Perišić. Ili kako glasi osnovno epistemološko načelo njegova današnjeg članka “Hrvatska – zaostalo dijete marksizma gdje država prodaje juhu i benzin”: u politici je percepcija važnija od stvarnosti.
Naravno, Perišić je na strani stvarnosti koja navodno nesmiljeno opovrgava teze da je Hrvatska kapitalistička ekonomija. Ne smeta Perišića ni činjenica da sve to piše na portalu u vlasništvu Deutsche Telekoma koji je ovdašnju telekomunikacijsku tvrtku kupio u prvoj polovici dvijetisućitih i od tada skresao radnu snagu na pola kompenzirajući ju radom na studentskim ugovorima. Svi oni koji su dobili otkaz su jednostavno zaostala djeca marksizma. Također, ne brine ni Perišića zašto njemačka kancelarka ne dopušta hrvatskoj državi da izgradi vlastitu mrežu optičkih kablova kako ne bi narušila monopol T-coma koji raspolaže kablovima koji su već bili javno vlasništvo, ali su im poklonjeni u privatizacijskoj transakciji. Je li Angela Merkel zaostalo dijete marksizma? Zašto se ne odrekne udjela državnog vlasništva u Deutsche Telekomu? U kakvoj je vezi njemački nastup na eurosongu sa činjenicom da je Fraport (Frankfurtski aerodrom) koji je nedavno kupio ljubljanski aerodrom u većinskom javnom vlasništvu?
Rat između percepcije i stvarnosti
Ništa to ne brine Perišića. A kako i bi kad mu je stvarnost važnija od percepcije pa tako tvrdi da je u Hrvatskoj 60% poduzeća u vlasništvu države. Premda podaci iz Državnog zavoda za statistiku iz 2013. godine tvrde da je samo 0,7% poslovnih subjekata u Hrvatskoj u vlasništvu države. A nije da smo primijetili neki nacionalizacijski zamah u posljednje tri godine. Ne osjećajući valjda da su “statistički podaci” dovoljni, Perišić je nastojao i pružiti retoričku ilustraciju teze da živimo u socijalizmu: “Da je riječ o socijalističkoj privredi – koja ispunjava i kriterije marksističke definicije socijalizma – zorno ilustrira činjenica da se u Hrvatskoj država bavi proizvodnjom juha i prodajom benzina, a konobari riskiraju prekršajnu prijavu ako im inspekcija u novčaniku pronađe višak novca.” Kako bi inspekcija koja nastoji utvrditi eventualne korupcijske mehanizme, ma koliko nezgrapna bila, predstavljala socijalizam po “marksističkoj definiciji” krajnje je nejasno. Također je nejasno zašto bi prerađivačka firma u vlasništvu države, izložena tržišnoj konkurenciji kao i sve druge, bila “dokaz socijalizma”, a državne subvencije firmama poput Agrokora koji se bave sličnim djelatnostima nisu kočnice razvoja tržišta? A kako su INA-ine benzinske “dokaz” socijalizma, ako u kompaniji upravljačka prava ima MOL, a tržište prodaje benzina sasvim liberalizirano, prilična je enigma. A u kontekstu činjenice da su u državama izvoznicama nafte kompanije koje se bave eksploatacijom većinom u državnom vlasništvu, Perišićevi izračuni postojanja kapitalizma dobivaju sve bizarniju dimenziju.
Ne treba naglašavati niti koliko raskorak između percepcije i stvarnosti predstavlja zanemarivanje činjenice da bi Europska unija teško primila u članstvu zemlju čija se privreda zasniva na socijalističkim načelima, pogotovo nakon što je u mjerama koje je donijela za upravljanje krizom, fiskalne pakete i slične mehanizme, zapravo i kejnzijanizam učinila ilegalnim. A da ne spominjemo i ulogu privatiziranog bankarskog sektora. Pored toga što nikad od njih nismo čuli da je u Hrvatskoj na snazi socijalizam, dovoljno je i da vidimo reklame za stambene kredite u kojima majka nakon otvaranje kuverte s olakšanjem priopći ostatku ukućana da ovaj mjesec rata nije narasla. Prilično neobičan osjećaj sigurnosti za jednu socijalističku zemlju. Pored problema s mjerenjem percepcije i stvarnosti ekonomije, ništa lošije u Perišićevim kalkulacijama nije prošla ni država. Tako on zaključuje da je “socijalizam u ekonomiji” uzrokovan nacionalističkim emocijama prema državi kojih se Hrvati ne mogu odreći, makar se radilo i o haljini predstavnice države na euroviziji. Iako s pravom Perišić ističe vidove etničke diskriminacije u funkcioniraju aparata hrvatske države, prilično je teško diskriminaciji Srba i “diskriminaciji poduzetnika” pripisati isti uzrok. Tj., emocije imaju utjecaj na državnu politiku isto koliko onih 0,7% poslovnih subjekata u državnom vlasništvu čini ekonomiju socijalističkom.
Također, neosporno jest da u Hrvatskoj postoje izrazito jake klijentelističke mreže, pogotovo u stranačkim aranžmanima, no one nisu dokaz socijalizma, već upravo suprotno. One su s jedne strane dokaz nefunkcionalnosti kapitalističke ekonomije na europskoj periferiji koja ne zna gdje bi s armijom nezaposlenih, a s druge upravo nepostojanja univerzalne socijalističke alternative koja bi “emocionalnom narodu” ponudila drukčije mehanizme solidarnosti i političke inkluzije.