Nade da su nedavni banjalučki prosvjedi početak kraja vlasti Milorada Dodika u Republici Srpskoj, ostaju ipak, čini se tek to – nade. Bezidejnost opozicije koja se od Dodika distancira tek na osnovu nešto čišćeg kriminalnog “dosjea” u kombinaciji s prijezirom spram sindikata i civilnog društva, paralizirali su nastanak snažnije opozicije već u samom startu.
Da se Aleksandar Vučić nije prošle srijede pojavio pred beogradskim novinarskim auditorijem, i onako kako samo on to zna, u paćeničkoj maniri obavijestio javnost Srbije i regiona da će Srbin zametnuti kavgu sa Srbinom te subote 14. svibnja u Banja Luci, malo tko bi u regionu uopće obratio pozornost na prosvjede ujedinjene opozicije u Republici Srpskoj kojima su zazivali oslobođenje ovog entiteta od režima Milorada Dodika koji u kontinuitetu u različitim aranžmanima RS-om upravlja već deset godina (a s prekidom od 2001. do 2006.: čak 13). Cijeli događaj dobio je dodatno na važnosti onog trenutka kad je po prvi put u svojoj dugoj vladavini od Trebinja do Novog Grada, Milorad Dodik pokazao neku vrstu “vlastodržačke” nervoze organizirajući isti dan u središtu Banja Luke kontraprosvjed, odnosno kako je javni radio-televizijski servis RS-a to neutralno imenovao: miting. Tako smo u Banjaluci u kilometar zračne udaljenosti imali jedan “protest” u organizaciji opozicijskog Saveza za promjene smješten u Parku Mladena Stojanovića, te “miting” u režiji vladajućeg SNSD-a, odnosno Dodika i satelitskih stranaka, na Trgu Krajine.
Na svu sreću nije se dogodio bratoubilački okršaj između simpatizera vlasti i opozicije i još su se jednom scenarij tutorstva iz Beograda i Vučićeva patetika pokazali uspješnim za njegove kratkoročne političke ciljeve. Naravno, svima koji prate situaciju u Republici Srpskoj i tamošnju političku scenu i bez Vučićeve press-izvedbe bilo je jasno da do takvih okršaja neće doći. Ali je sve unaprijed medijski porihtano s ciljem stvaranja krivog dojma i u skladu s potrebama većeg bratskog režima i njegovog miroljubivog karaktera. Vučićev scenarij, najbolje su oslikali, zaključci javnih servisa Srbije i Republike Srpske u izvještajima s prosvjeda. A mogu se svesti na dvije, za ovu priliku, izvučene rečenice: “Srpska se voljela na dva mjesta” i “Srpska je pokazala i dokazala vlastite demokratske kapacitete”. I jedno i drugo s jedne je strane drska generalizacija cijele priče, a s druge strane – i istina, u nešto “iščašenom” shvaćanju ljubavi i demokratskih kapaciteta. Ili da budemo nešto jasniji: prosvjedi, iako su možda iznevjerili očekivanja u svojim brojkama, porukama i eventualnim okršajima, ipak su ukazali na neke kontradikcije u kojima se srpska politička elita, a posebice opozicija, u Bosni i Hercegovini trenutno nalazi, onkraj površnih usporedbi sa crnogorskim ili makedonskim scenarijima i tamošnjih opozicijskih buna i “prelaznih vlada”. Ovaj mikrokontekst ima neka svoja pravila i povijest koje treba uzeti u obzir.
Defanzivni nacionalni narativ
Ono što su analitičari građanske provenijencije prvo uočili – da su jedan i drugi prosvjed ostali vjerni nacionalnom, odnosno nacionalističkom narativu. Iako je opozicija koju čine Srpska demokratska stranka, zatim Partija demokratskog progresa (srpskog člana predsjedništva BiH, Mladena Ivanića) te Narodno-demokratski pokret (kandidata za gradonačelnika Banja Luke i bivšeg predsjednika RS-a Dragana Čavića), dramaturški postavila prosvjed na način da omogući prostor i mikrofon običnim ljudima koji će govoriti o vlastitoj bijedi (penzioneri i razvojačeni borci) ili lošem upravljačkom kapacitetu vlasti (mali dioničari), nacionalni diskurs ostao je dominantan, kao i na Dodikovoj tezgi uz jednu bitnu razliku. Dok je Dodik ofanzivno i pomalo histerično zazivao državni aranžman kao jedini politički mehanizam ostvarenja nacionalne slobode i biološkog opstanka, opozicija je nacionalni narativ koristila defanizvno, odnosno u svrhu obrane od stalnih napada prema kojima je riječ o sarajevskim/turskim/soroševskim plaćenicima koji žele razrušiti Republiku Srpsku, odnosno onemogućiti njenu državnost. Kako je ipak riječ o strankama koje jednako čvrsto stoje kod obrane dejtonskih ovlasti RS-a i koji se od Dodika razlikuju jedino u izvedbi i (manjoj) političkoj umješnosti, pomalo se smiješnim činila njihova odlučnost da svojim simpatizerima (jer posjetioci oba prosvjeda u velikoj su većini bili simpatizeri i članovi stranaka dviju koalicija) dokažu i pokažu da su oni jednako veliki branitelji nacije odnosno poludržave, a jedino što ih razlikuje od Dodika je što – nisu kriminalci.
Međutim i taj izvod ne ide daleko u svojim političkim i logičkim efektima, odnosno, jednako kao i prosvjed pokazuje na sve nedostatke opozicije u Republici Srpskoj, dajući Dodiku još malo “lufta” na poziciji vladara Republike Srpske. Naime, neminovno je da je po prvi put u posljednjih deset godina, pozicija Milorada Dodika kao apsolutnog vladara u RS-u dovedena u pitanje. U praktičnom smislu – Dodik je izgubio vlast na državnoj razini vlasti. U vijeću ministara BiH sjede predstavnici Saveza za promjene koji zajedno sa SDA-om i HDZ-om drže većinu u državnom parlamentu. Većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske omogućio je tek očitim i zvučnim zapisom zabilježenom kupovinom nekoliko zastupnika iz reda opozicije koji su u narodu postali poznati kao papci, a nedavno je isti manevar ponovio u Bijeljini – dugogodišnjoj SDS-ovoj utvrdi i nikad osvojenom centru Semberije. Istim manevrom prijeti i posljednjih dana s ciljem dodatnog slabljenja opozicije u entitetskom parlamentu. Usporedno – socijalna i ekonomska situacija je nikad gora, bankarski sektor se urušava (likvidirane su dvije banke: Banka Srpske i Bobar banka), isplate iz proračuna kasne, povećava se cijena energenata, ide se u potpunu privatizaciju ostataka resursa (većinom rudnih) koji su čudom ostali u državnom vlasništvu. Međutim, unatoč svemu ovome, jedino oružje opozicije do ovog izlaska na ulice, odnosno u park, bilo je javno moraliziranje oko kriminalne vlasti. Naravno, to lamentiranje bi i imalo nekoga smisla i političkog efekta da se doista radi o državi, odnosno poludržavi s nekom razinom “demokratskih kapaciteta”, no ne zaboravimo da je riječ o entitetu koji je upravo konstituiran na kriminalu, pljački i rasparčavanju društvene imovine, progonu nesrpskog stanovništva i ratnom švercanju energenata. Argument kriminalnog čelništva tek upućuje na svojevrsni kontinuitet političke elite u RS-u, ali ne omogućuje politički kapital za preuzimanje vlasti čemu se opozcija lijeno i konformistički ponadala.
Dodik: postmoderni heroj jači od sudbine
Da budemo posve jasni, Milorad Dodik je za razliku od svojih kolega iskoristio pomor očinskih i materinskih figura krajem devedesetih i početkom dvijetistućitih nametnuvši se kao postmoderna verzija ustanika, odnosno političkog bandita koji ima gotovo plebiscitarnu potporu svoga nacionalnog korpusa gradeći svoju političku figuru na fingiranim sukobima sa Zapadom i službenim Sarajevom, stvarajući zgraženje i moraliziranje kao jedinu reakciju koja ga je samo dodatno hranila. Očiti kriminal je poslužio kao tek jedan od ordenja u izgradnji te figure. Tim pristupom, Dodik je ionako rasutrenoj opoziciji, odnosno SDS-u, oduzeo njihovo dotadašnje i jedino oružje – nacionalni narativ, a nadmašio ih je i u pljački resursa naslijeđenih iz bivšeg državnog i ekonomskog uređenja. Ostavio ih je da čame i čekaju neki sanaderovski scenarij koji je u bosansko-hercegovačkoj konstelaciji bio nemoguć. Jer očiti kriminal koji se da prikačiti Miloradu Dodiku i cijeloj političkoj eliti, Europskoj uniji i “međunarodnim zvaničnicima” služi kao materijal za kojekakve pogodbe u održavanju stalnog statusa quo ili pregovaračkog procesa bez kraja.
Tek kad je postalo jasno kako će determinizam socijalne situacije i loših životnih uvjeta te očiti kriminal koji mu se prišiva, teško srušiti Milorada Dodika, opozicija je sramežljivo odlučila izviriti na ulicu sa tipičnim tranzicijskim zahtjevima o prijelaznoj vladi i novim izborima u vrlo lošoj gestičkoj izvedbi predsjednika SDS-a Mladena Bosića s nula karizme. S druge strane, Dodik je vrištao hit Mitra Mirića: Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, još jednom slikovito uputivši na razlike u političkom pristupu.
Međutim, i taj opozicijski minimum čini se kao vrlo teško isposlovan i još teže održiv, pogotovo nakon što je postalo jasno da opozicijski marš nema nikakvu populističku apelacijsku funkciju niti mogućnost veće mobilizacije. Potencijali bunta, odnosno njihov nedostatak, postao je još jasniji kad je jedan od lidera opozicije, gradonačelnik Foče i predstavnik “progresivnije” linije u srpskom političkom korpusu, Zdravko Krsmanović, srušio sve mostove moguće suradnje sa sindikatima, nazvavši ih slugama vlasti, a njihovu borbu protiv Zakona o radu iz prosinca prošle godine: tek folklorom. O eventualnoj suradnji sa civilnim sektorom, u ovoj fazi je još teže govoriti, pogotovo nakon optužbe da su predstavnici opozicije na platnoj listi Fondacije Otvoreno društvo. U svakom slučaju, usprskos ekstatičnim reakcijama analitičara i odbrojavanja zadnjih dana Milorada Dodika na poziciji jedinog vlastodršca u RS-u, čini mi se da bi unatoč svim povoljnim uvjetima za takav scenarij, Milorad Dodik mogao ostati na vlasti duže nego što se očekivalo, i to ne zbog sudbine, nego isključivo zbog neinventivne opozicije smanjenih uličnih kapaciteta.