Ponekad su dovoljne i kraće izjave ponešto živopisnijih političara da se društveni i ekonomski odnosi moći učine prilično razvidnijima. U moru konfekcijske retorike tako nerijetko iskoči Aleksandar Vulin, srpski ministar za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja, vjerojatno zbog zavidnih oportunističkih manevara koje je bio prisiljen izvoditi kroz karijeru kako bi opstao na površini. Jučer se Vulin obratio novinarima nakon sastanka s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda, a jedno od postavljenih pitanja okupljenih odnosilo se na pomoć države radnicima koji rade, a ne primaju plaću.
Vulinov odgovor može se podijeliti na dvije razine: na prvoj je lagao, na drugoj nije, a nijedna mu ne ide u prilog. Dakle, Vulin je pojasnio koja su navodna ograničenja države u skrbi nad radnicima koji neredovito primaju plaću, a takvih je u Srbiji, prema procjenama, oko 400.000. Po njemu, država može samo putem inspekcija prisiliti poslodavca da radniku izda obračunsku listu i omogućiti mu da putem nje, bez advokata, na sudu osigura isplatu zaostataka. Ali, samo ako poslodavac ima sredstava na računu. Zašto je Vulin lagao obrazlažući ograničenja države? Prvo, ništa ne priječi državu da promijeni zakon i osnuje fond za pomoć radnicima koji se nalaze u takvoj situaciji. Drugo, na repertoaru su i razni postupci konfisciranja imovine poslodavaca kojima bi se mogla namaknuti potrebna sredstva. Treće, osnaživanjem raznih funkcija socijalne države može se i posredno pomoći ljudima koji su ostali bez primanja.
Tim gore po činjenice
I najvažnije, četvrto: kako to država može pomagati poslodavcima, prvenstveno stranim investitorima, vrlo visokim subvencijama, čime se srpski vlasti itekako hvale, a ne može reagirati u slučajevima propasti kompanija? Očito je da se radi o političkoj odluci koja iz temelja raskrinkava jedan od osnovnih kapitalističkih mitova po kojem sav rizik poslovanja snose poslodavci, a ne radnici. No, ako stvar podignemo za jednu razinu apstrakcije, moramo utvrditi da Vulin govori istinu, no tim još gore po njegovu ideološku poziciju. U obrazloženju odluke, Vulin je novinarima pojasnio da se ne može administrativnim mjerama i zakonima proizvesti uspješna kompanija koja će poslovati s profitom i redovito isplaćivati plaće radnicima. Iako je propustio spomenuti da država i zakonima i raznim investicijskim projektima, kao i školskim i zdravstvenim sustavom, može presudno doprinositi uspješnosti poslovanja, Vulin je načelno u pravu kada kaže da država ne može jamčiti uspješnost poslovanja pojedinih tvrtki.
Ipak, teško da to govori u prilog postojećem društvenom poretku. Nije li potpuno iracionalno da životi ljudi presudno ovise o ishodima tržišnih utakmica i propasti pojedinih kompanija? Nije li takav sustav neuspješan ako ne može osigurati uvjete socijalne sigurnosti za sve, pogotovo u kontekstu tehnološkog razvoja koji ga prati? Ako država, kao svojevrsni izraz kolektivne volje, ne posjeduje mehanizme kojima bi mogla zaštiti socijalno ugrožene građane, ili još gore, ako bi tim mehanizmima ugrozila reprodukciju ekonomskog sustava koji je tu istu mizeriju i stvorio, onda je pitanje o optimalnosti takvog sistema daleko od revolucionarnog, ono je samo izraz najobičnijeg intelektualnog poštenja i zdravog razuma.