“Uz svo poštovanje prema Billu Clintonu, smatram da je pretjerao i da se mora ispričati; takve izjave ne samo da su neopravdane, nego i nepravedne”, konstatirala je poljska premijerka Beata Szydło. Predsjednik njezine stranke i neformalna najmoćnija figura u zemlji Jarosław Kaczyński preskočio je poštovanje prema bivšem američkom predsjedniku i zaključio: “[Clinton] je u stanju koje treba analizirati medicinskim metodama”. Ove oštre osude izazvala je Clintonova opuštena i sasvim nepromišljena izjava koja ciljala prije svega na protukandidata njegove supruge u američkim predsjedničkim izborima, Donalda Trumpa, umjesto na američke saveznike u istočnoj Europi.
“Poljska i Mađarska […] smatraju da im demokracija donosi previše problema i traže lidere ‘a la’ Putin. Dajte nam autoritarnog diktatora, a strance držite dalje. Zvuči vam poznato?”, pitao je Clinton publiku na predizbornom skupu u New Jerseyu. U Sjedinjenim Državama, izjava je protumačena primarno kao gaf koji bi Hillary Clinton mogla stajati podrške među američkim Poljacima, jednoj od najvećih etničkih zajednica koja čini 3% tamošnjeg stanovništva. U istočnoj Europi je pak izazvala šok, ne toliko zbog već standardnih prozivki na račun demokratskih standarda poljske vlade, koliko zbog neoprostive usporedbe s Rusijom.
Od pohvala do poruge
Naime, iako je Clintonov gaf izazvao reakcije i u Mađarskoj, gdje je glasnogovornik vlade Peter Sijjarto upozorio kako “nitko, čak ni Bill Clinton, ne može sebi dozvoliti da na ovakav način uvrijedi mađarski narod”, nastavivši kako “mađarsku vladu biraju Mađari na demokratskim izborima, čak i kada se njihov izbor ne sviđa Clintonu”, skandal je tamo ponešto manji utoliko što mađarska vlada redovito ulazi u retoričke konflikte sa Zapadom i ne inzistira na militantnoj antiruskoj panici. No u Poljskoj, koja je – osobito nakon eskalacije u Ukrajini – jedan od zamišljenih stupova “obrane od Putina” i čija je vlada u skladu s “atlanticizmom” svoje loše odnose s Njemačkom i birokracijom Europske unije sklona kompenzirati bliskošću sa SAD-om, trpanje u isti koš s neprijateljskom Rusijom predstavlja izdaju par excellence.
Clinton je svoja dva predsjednička mandata odradio od 1993. do 2001. godine, dakle u periodu kada su Sjedinjene Države, u nedostatku pravih rivala, bile na povijesnom vrhuncu svog svjetskog utjecaja. Kršeći ranije dogovore sa Sovjetskim savezom, agresivno je promovirao proširenje NATO-a na istočnu Europu, prije svega zemlje poput Češke, Mađarske i Poljske, a njegovo iskorištavanje “povijesne prilike” da sasvim eliminira utjecaj Rusije u istočnoj Europi pretvorilo ga je u heroja tranzicijskih vođa. Još je dublji trag Clinton ostavio na Balkanu, osobito Kosovu gdje se nalazi i poznata dvanaestmetarska pozlaćena skulptura bivšeg američkog predsjednika i to na prištinskom bulevaru – Billa Clintona.
Obostrana razočaranja
Nedavna vijest o gradnji sličnog spomenika posvećenog aktualnoj predsjedničkoj kandidatkinji i bivšoj državnoj tajnici Hillary Clinton u albanskoj Saradni zbog “zasluga za albansku naciju” pokazuje kako barem u ovom dijelu svijeta aura para Clinton nije toliko popustila. Razlika između “srednjoistočne” Europe i Balkana ukazuje nam i na drugačije tranzicijske putanje dviju regija. Kao što je u svojoj osudi Poljske i Mađarske eksplicitno naveo i Clinton, tamošnje su vlade upravo zaslugom SAD-a dugo godina bile predstavljane kao dokaz uspjeha američke posthladnoratovske strategije. Ne čudi stoga što se i tranzicijski zanos u tim zemljama puno brže ispuhao, na razočaranje i očaj ideologa “kraja povijesti”. Jer većinu tih zemalja još samo animozitet prema Rusiji čvrsto drži u NATO-u, dok je entuzijazam za “liberalnu demokraciju zapadnog tipa” davno nestao.
No više od regionalnih razlika, “poljski skandal” bivšeg američkog predsjednika – i, posredno, “najozbiljnije” aktualne kandidatkinje za tu funkciju – svjedoči o strahovitom padu američkog vanjskopolitičkoj utjecaja. Paradoks je naime u tome da je vanjska politika koju najavljuje Hillary Clinton zapravo znatno agresivnija od one konkurentskih kandidata koji uglavnom teže podjeli zona utjecaja sa zemljama poput Rusije ili pak prepuštanju uloge “svjetskog policajca” formalno međunarodnim organizacijama. Razočaranje je u tom smislu obostrano: nakon što su radi stabilnosti političkog sustava odustale od liberalne demokracije, postavlja se pitanje što će bivšim tranzicijskim zemljama ostati ako im SAD oduzme i titulu “branitelja Zapada”.
Prešutno odustajanje od tranzicijskih mitova i u istočnoj Europi i u SAD-u posljedica je dugotrajnog, ali – naposljetku se pokazalo – neminovnog kraha projekta Pax Americana, čija su se obećanja demokracije i blagostanja ispuhala baš poput ugleda njegovog simbola Billa Clintona.