Nakon što je početkom mjeseca turski premijer Ahmet Davutoğlu iznenada najavio ostavku mediji su aktivno spekulirali oko njegovih motiva. Je li došlo do sukoba između premijera i svemoćnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana koji se, unatoč formalno skromnim ovlastima, otvoreno nameće kao dominantna figura? Unatoč demantijima Davatoğla koji se i nakon najave ostavke zaklinje na vjernost svom “prijatelju” Erdoğanu, ova je interpretacija zadržala popularnost među analitičarima, jer o stvarnim motivima ni od jednog ni od drugog dužnosnika nismo čuli ništa.
Glavna točka prijepora između premijera i predsjednika navodno je Erdoğanova ambicija da uspostavi i formalno predsjednički sustav, u kojim bi se politička važnost dviju glavnih političkih figura zamijenila. S obzirom na pokušaje Davatoğlua da povremeno igra određenu ulogu u vanjskoj politici zemlje, pretpostavlja se da je premijer bio manje sklon toj ambiciji, iako javno proklamirani cilj vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) vezan uz ustavne promjene nikada nije doveo u pitanje. Jučerašnji izbor novog predsjednika te stranke, koji je automatski imenovan i budućim premijerom, djelomično potvrđuje ove slutnje.
Kadroviranje i bez ovlasti
Naime, već u svom nastupnom govoru nakon izbora na novu funkciju Binali Yıldırım je kao glavni zadatak svoje buduće vlade imenovao uvođenje predsjedničkog sustava, čime je prije nego što je formalno proglašen premijerom sam sebi ukinuo sve relevantne ovlasti. Ne treba posebno ni napominjati da je Yıldırım bio jedini kandidat za funkciju i da ga je kao budućeg suradnika (ili podložnika) rukom birao predsjednik. Riječ je naime o njegovom dosadašnjem vjernom sljedbeniku čija je glavna prednost, osim lojalnosti, razmjerna nepopularnost i nedostatak bilo kakve karizme ili samostalnog političkog utjecaja.
Posljednja preslagivanja izazvala su određenu nelagodu među zapadnim “partnerima” Turske, koji se svom silom trude ignorirati Erdoğanov autoritarizam, polažući nade u njegovu sposobnost da silom zadrži sirijske izbjeglice u Turskoj. No ni aktualne plašljive kritike po svemu sudeći ne uzimaju u obzir da su “opasnosti za tursku demokraciju” već odavno realizirane. I bez predsjedničkog sustava Erdoğan otvoreno postavlja i smjenjuje vlade, a i parlament u kojem još sjede pripadnici opozicije uskoro bi trebao doživjeti velike kadrovske promjene. Gotovo istodobno s smjenom u AKP-u najavljeno je i ukidanje imuniteta 138 zastupnika koji čine četvrtinu parlamenta.
Nakon te formalne procedure, pretpostavlja se da će dio njih (odnosno svi zastupnici socijalističke i kurdske Narodne demokratske stranke) završiti u zatvoru, nakon čega će u bespomoćnom parlamentu dvotrećinsku većinu imati AKP.