Akcijski plan zbrinjavanja izbjeglica vlade Republike Hrvatske podrazumijeva takozvani decentralizirani model naseljavanja 1.618 osoba (ovaj se broj postupno povećava). Prve izbjeglice, njih 50 (30 trenutno smještenih u Turskoj, 10 iz Italije i 10 iz Grčke) trebale bi biti prihvaćene u srpnju. Nakon srpanjskih 50, svakog mjeseca do kraja 2017. godine, mjesečna kvota prihvata izbjeglica iznosila bi 84 osobe. Ukoliko se jedan mjesec primi manji broj osoba, u idućem se mora primiti proporcionalni višak. Ukoliko zemlje članice ne ispune kvotu do kraja 2017. godine, uslijedit će financijski penali EU.
Decentralizirani model podrazumijeva smještanje izbjeglica u svim hrvatskim županijama. Dok će se prve izbjeglice, nakon privremenog smještaja u hotelu Porin, naseliti u najveće hrvatske gradove – Zagrebu, Rijeci i Splitu – i drugi gradovi do kraja 2017. godine doći će na red. U nekim se gradovima očekuje otpor, stoga bi nužan sastavni dio akcijskog plana morao podrazumijevati razrađen mehanizam integracije u lokalne sredine. Plan kojeg su izradile ljudskopravaške organizacije, vlada je odbila proglasivši ga predetaljnim uz objašnjenje kako je tako detaljan plan nemoguće implementirati. Odbijanje plana koji su izradile organizacije što se više od desetljeća bave ovim pitanjem otvara sumnje u ozbiljne namjere vlade da provede smislenu integraciju izbjeglica i da im priliku da postanu puni članovi društva. Bez adekvatnog modela integracije otvara se širok prostor za getoizaciju izbjeglica što onda svima uključenima uzrokuje još veće i dugoročno teže rješive probleme. Stoga je sveobuhvatni pravovremeni plan integracije važniji od pukog naseljavanja ljudi u različitim gradovima. Država prihvaćenim ljudima osigurava smještaj na rok od dvije godine (od trenutka primitka rješenja o azilu, što u praksi znači znači da ljudi ne budu u tom stanu pune dvije godine, već kraće), zatim prehrambene namirnice u skladu s pravilima prehrane i gotovu pravilu neadekvatnu socijalnu naknadu. No, potrebno je učiniti puno više.
Važna uloga države
Integracija ljudi u zajednice s različitim jezikom, religijom i kulturnim navikama sveobuhvatan je društveni posao koji zahtijeva predani angažman, ne samo različitih oblika nevladinih organizacija, već i svih ministarstava. Prema dostupnim nam komentarima, čini se da organizacije angažirane na radu s izbjeglicama nisu zadovoljne razinom aktivnosti Ministarstva socijalne politike i mladih te Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta. A pitanja na kojima bi ove dvije institucije trebale nuditi zadovoljavajuća društvena rješenja brojna su: od integracije žena imigrantkinja do vrtićkog i školskog obrazovanja djece ali i socijalne integracije muškaraca imigranata. Pritom se ne smiju zaboraviti ni druga polja poput zapošljavanja i radnih prava imigranata do proizvodnje kulturnog sadržaja. Adekvatna briga i rješenja nadležnih institucija mogu smanjiti otpor lokalnih zajednica i olakšati proces adaptacije koji može biti težak i kad se ne radi o tako radikalnoj promjeni kulturne sredine.
Integracija se može provoditi na formalnoj (omogućavanjem izbjeglicama da rade poslove koje su radili prije nego što su postali izbjeglice) i neformalnoj razini (druženjem). Dok je drugi dio prepušten građanima, država u ovom prvom ima presudnu ulogu. Do sada pokazana solidarizacija građana s izbjeglicama, često bazirana na humanitarnom i volonterskom radu olakšala je posao nadležnim institucijama te je utoliko zbog dobro pripremljenog medijskog terena i razumijevanja javnosti bila lakši dio ukupnog posla ali u narednim se fazama može očekivati znatno teži put. Slabija atraktivnost integracije izbjeglica ne smije značiti zaboravljanje ove teme i njezino ispuštanje iz fokusa javnog interesa jer kvalitetan plan integracije u konačnici podiže kvalitetu života cijele zajednice.