Programske i kadrovske promjene na Hrvatskoj radioteleviziji spadaju u rijetke vidljive rezultate paralizirane nove vlasti u Hrvatskoj. Iako su promjene zasnovane na klerikalnim i revizionističkim načelima poprimile gotovo karikaturalne razmjere, kritika je uglavnom svedena na vjeru u tržište, odnosno privatne televizije kao lučonoše demokracije, te urbani rasizam.
Jedna od središnjih informativnih emisija Hrvatske radiotelevizije zove se “Dnevnik u podne”, ali to ipak nije bio dovoljan razlog da prije nekoliko dana ne započne u podne i sedamnaest minuta. Na katolički blagdan Tijelova, naime, nekoliko stotina tisuća gledateljica i gledatelja javnog servisa strpljivo je – skupa s voditeljicom Dnevnika – čekalo da završi prijenos mise iz Gospića. I dok se vlada raspada, Rusija prijeti Turskoj, a Francusku paralizira masovni štrajk, raspored prioriteta novog vodstva HRT-a stao je točno u tih sedamnaest minuta kašnjenja: prvo pričesti, onda vijesti; prvo svete misije, onda sve te emisije; prvo krv i tijelo Krista, onda svjetovna vlast i kriza.
Informativni program pretvara se, dakle, u nešto poput vijesti iz zemlje i onostranstva, a bodycount žrtava novog v.d. ravnatelja Siniše Kovačića za to vrijeme ravnomjerno raste: na HRT-u je, od njegova ustoličenja prije samo tri mjeseca, smijenjeno više od sedamdeset ljudi, novinar Saša Kosanović otpušten je na valu orkestrirane histerije oko dokumentarca “15 minuta – masakr u Dvoru”, otkazane su suradnje uglednim gostima-urednicima poput Katarine Luketić ili Hajrudina Hromadžića… “Bit će promjena na Hrvatskoj radioteleviziji! To neka znaju!”, najavio je, uostalom, aktualni potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko još u predizbornoj kampanji; Kovačić sada samo kanalizira te promjene maksimom da HRT treba ponovno postati “ono što mu samo ime govori – hrvatska radiotelevizija”.
Domet tržišta kao jamca demokracije
Nevolja se, doduše, sastoji u tome što Hrvatska radiotelevizija pritom zanima sve manje hrvatskih građanki i građana: prema službenim podacima nadležne Agencije za elektroničke medije, gledanost joj iz mjeseca u mjesec nagriza komercijalna konkurencija. Na zadovoljstvo liberalnog komentarijata, koji slavodobitno proglašava debakl politike što nas pokušava vratiti u medijski mrak devedesetih, nesvjesna da su devedesete nepovratno okončale (i) dodjelom prvih nacionalnih koncesija privatnim TV-kućama na početku stoljeća. Danas – glasi općeprihvaćena argumentacija – izbor programa je širi nego ikada, pa se ideja upravljanja javnim mnijenjem lako eliminira u privatnosti doma, pomoću daljinskog upravljača.
Samo, što ako ne želimo pristati na alternativu koja komercijalne televizije – te franšizne depoe nadrealnih realityja, konfekcijskih sitcoma i akcijskih filmova B-produkcije – najednom promovira u lučonoše demokracije, pouzdane čuvare pluralizma mišljenja i higijeničare javnog prostora? Što ako nam čak ni klerikastrirani HRT ne pomaže da zažmirimo na jedno oko pa zanemarimo drugorazredni entertainment koji trećeputaška politika prešutno opravdava? I što ako odlučimo postaviti pitanja koja – u doba rata svjetonazorskih svjetova – valjda nije pristojno postavljati? Pitanje gledanosti, recimo; na njemu se ionako gradi skoro sva argumentacija u korist komercijalnih televizija, gradeći se usput i da ne vidi koliko su joj krhki temelji.
Jer Agencija za elektroničke medije gledanost mjeri u suradnji s najpoznatijom svjetskom rejting-agencijom AGB Nielsen, a ona nas na svojim službenim stranicama informira kako u Hrvatskoj “nadgleda” točno 810 kućanstava: u zemlji u kojoj skoro svako kućanstvo ima TV-prijemnik, to se baš i ne čini kao naročito reprezentativan uzorak. Problem s podacima o gledanosti postaje, međutim, daleko ozbiljniji kada među Nielsenovim dioničarima pronađemo ime Ronalda Laudera, američkog medijskog magnata i vlasnika grupacije CME. Njegovom koncernu – uz postaje u Slovačkoj, Ukrajini, Rumunjskoj i Sloveniji – pripada, naime, i hrvatska Nova TV, redovito prva na ovdašnjim Nielsenovim listama gledanosti. Konstelacija je u najmanju ruku sumnjiva: američki multimilijunaš ulaže svoj kapital u “neovisnu” istraživačku agenciju da bi potom ista ta agencija baš njegovu televiziju proglasila najpopularnijom. Ali nitko se time pretjerano ne zamara: otkrivanje eklatantnog sukoba interesa bilo bi u sukobu s višim interesima, a viši su interesi u snižavanju rejtinga Kovačićevog HRT-a svim dostupnim sredstvima.
Urbani rasizam liberalnog komentarijata
Ako treba i uz zrnce urbanog rasizma, zašto ne: u nedavnom komentaru Globusova Mirjana Kasapović tako demaskira novinarsku “profesionalnu huntu” koja je pod vodstvom v.d. ravnatelja preuzela javnu radioteleviziju, zgražajući se usput nad njihovom “jezičnom nekulturom izraženom u jakima zavičajnim dijalektima, neugodnim nazalnim unjkanjima i čujnima govornim manama”, zbog kojih “većina nikada nije trebala dospjeti na televizijske zaslone”. Nije pritom sporna činjenica da se jezične kompetencije prozvanih novinara većim dijelom iscrpljuju u lizanju oltara i ulizivanju političkoj vlasti; itekako je, međutim, sporna gesta omatanja vlastite liberalno-rasističke iritacije “jakima zavičajnim dijalektima” u diskurzivni plašt visoke jezične kulture i profesionalnih novinarskih standarda, kao da eterom nacionalnih televizija godinama ne dominira agresivna zagrebačka akcentuacija i kao da na komercijalnim postajama temeljitije govorničko obrazovanje voditelja ne spada u kategoriju izlišnih poslovnih troškova.
Ključni simptom impotencije aktualne politike upravljanja HRT-om Kasapović ipak otkriva u nedavnom obilježavanju obljetnice javne radiotelevizije i prigodnoj medijskoj akciji prikupljanja novca za obnovu vukovarskog Vodotornja, ne bi li ga se pretvorilo u simbol Domovinskog rata. Akcija je okončala debaklom: po(p)ratna je proslava na glavnom zagrebačkom trgu okupila jedva dvije-tri tisuće ljudi, prikupljeno je tek oko pet posto potrebnih sredstava, a glavne su zvijezde bili isti oni političari koji sustavno rade na otežavanju suživota u Vukovaru.
“Sva se ta društvena i politička ekipa okupila kako bi poduprla još jedan projekt muzealizacije Vukovara, njegova konzerviranja u hrvatsku prijestolnicu rata, smrti i stradanja”, tumači Kasapović: “Kome je doista stalo do Vukovara, organizirao bi akciju prikupljanja novca za obnovu vukovarskih škola i učeničkih domova, razvoj veleučilišta i izgradnju studentskih domova, gradnju sportske dvorane, kina, kazališta, knjižnica, pa i proširenje dunavske luke i slične ‘dokaze života’.” Ono što, međutim, propušta spomenuti činjenica je da je HRT još početkom ovog mjeseca vlastitim primjerom ponudio traženi “dokaz života” otvorivši u Vukovaru novo dopisništvo.
Zanemareni infrastrukturni zahvati
Štoviše, to bi trebao biti samo početak obnove široke dopisničke mreže koju je prethodna, “lijeva” uprava HRT-a sasjekla u sklopu mjera štednje i tzv. strukturnih reformi: slijede otvaranja dopisništava u Metkoviću, Slavonskom Brodu, Sisku, Bjelovaru, Mostaru, Sarajevu, Bruxellesu i Strasbourgu, uz angažman videonovinara na područjima Cresa i Malog Lošinja, Brača, Hvara i makarskog primorja. “Ovo je šira poruka”, objasnio je Kovačić: “Uloga javne televizije je baš takva – da jača lokalnu zajednicu.” A pribrojimo li ovome veći naglasak na proizvodnji vlastitog televizijskog programa umjesto otkupa vanjskih produkcija, najednom dobivamo kudikamo koherentniju sliku politike upravljanja javnom radiotelevizijom.
Ona više nije samo iracionalni talac vlastitih fantazija o uspostavljanju medijske kontrole nalik onoj iz devedesetih, nego ulaže u radnike, infrastrukturu i proizvodnju, pokušavajući postići ono što komercijalna konkurencija nikada neće moći: gustu uronjenost u lokalni kontekst, svakodnevni dodir s problemima manjih zajednica, kontakt sa zbivanjima koja se ne vide iz rakursa zagrebačkih korporacijskih tornjeva. Naravno da će ovakvu, idiličnu sliku aktualna uprava HRT-a brzo premazati nepodnošljivim nanosima kič-domoljublja, klerikalizma i revizionizma, ali to ne mijenja činjenicu da je prethodno postavila infrastrukturnu podlogu po kojoj sada može maljati ideološkim crnilom: nešto slično je, uostalom, mogla učiniti i prethodna, liberalna uprava, ali je umjesto izgradnje široke dopisničke mreže odabrala njeno razgrađivanje.
Iz perspektive domaćih medijskih komentatora – autistično fokusiranih na informativni program i hijerarhiju vijesti središnjeg Dnevnika – sva su ova pitanja, međutim, sitna upravo onoliko koliko su nevažni svakodnevni problemi Crešana, Hvarana ili Makarana kada ih se promatra sa zagrebačke distance. Ondje ionako, zar ne, odzvanjaju samo “jaki zavičajni dijalekti”: lokalna zajednica, javna funkcija, koga briga. Uspjeh HRT-a definira se isključivo prema kriterijima komercijalnih televizija; za lokalne teme tu nema mjesta, pa onda i nije čudno što mu mjeru uzima globalna rejting-agencija, i to za račun jednog američkog TV-magnata.