Velika pompa s kojom je prošli vikend ruski predsjednik Vladimir Putin primljen u Grčkoj još je jednom izazvala određenu nelagodu među grčkim partnerima, kako većim zemljama unutar Europske unije, tako i kod susjeda Turske. Naime, te su zemlje već više godina u izrazito napetim odnosima s Rusijom, ponajprije zbog sukoba u Ukrajini i Siriji u kojim različite sile nastoje ostvariti različite, ponekad i suprotstavljene interese. S obzirom da je Rusija izložena ekonomskim sankcijama i pokušajima političkog izoliranja, svaki kontakt s njezinim predstavnicima doživljava se kao latentna opasnost. Osobito to vrijedi za zemlje istočne Europe, bivšu rusku “sferu utjecaja”, kao i zemlje Balkana u kojima postoji jasna, iako politički sasvim impotentna tradicionalna simpatija prema Rusiji, primarno na temelju povijesnih veza i “pravoslavnog bratstva”.
Pravoslavna komponenta dominirala je dakako i ovim posjetom čiji je značajan dio iskorišten za posjetu Svetoj gori Atos, a tradicionalistička retorika bila je korištena i prilikom formalnijih političkih sastanaka. No naglašavanje povijesnih veza za slanje poruke kako Rusija ne može biti izolirana i kako još ima prijatelja, unatoč pokušajima zapadnih sila da eliminiraju svaki njezin vanjskopolitički utjecaj, zapravo je ilustracija političke i ekonomske slabosti te sile. Jer unatoč pompi i retorici, i domaćin i gost su tijekom ovog posjeta bili savršeno svjesni ograničenja njihove realne bliskost. Grčka će tako ostati unutar okvira “zajedničke” vanjske politike EU i “obrambenih” planova NATO-a, pri čemu će i ta politika i ti planovi ostati u velikoj mjeri usmjereni upravo protiv Rusije kao slabašnog iako jedinog realnog izazivača hegemoniji na prostoru istočne Europe, Balkana i Bliskog istoka.
Neostvarive ambicije
Još važnije, obje strane jako dobro znaju kako za Grčku nije realno nikakvo “rusko rješenje” njezine dužničke krize, iako je to blef koje bi obje strane povremeno htjele odigrati prema institucijama EU. Kada je na užas njemačke i njoj pridruženih vlada na izborima u siječnju 2015. godine pobijedila Siriza aktualnog premijera Aleksisa Ciprasa, zapadni su mediji bili puni interpretacija koje su uključivale “rusku zavjeru”. Cipras je po svemu sudeći nastojao poticati taj strah o mogućem “okretanju leđa” Zapadu u nadi da će time pojačati pritisak na tzv. vjerovnike grčkog državnog duga. Međutim, kao što se pokazalo, niti je Ciprasova vlada ikada ozbiljno računala na rusku pomoć u rješavanju svoje dužničke krize, niti je Putin realno ikakvu značajniju pomoć mogao ponuditi. I pri tom nije samo riječ o relativnoj ekonomskoj nestabilnosti obje zemlje, već i njihovim dugoročnim političkim ciljevima.
Iako su razmjeri njihove snage i utjecaja dramatično različiti, Grčka i Rusija se naposljetku nalaze u donekle sličnoj situaciji: obje su zemlje u povremenom – jačem ili slabijem, dužem ili kraćem – sukobu s zapadnim silama. No unatoč panici koju među tim silama izaziva svaki njihov pokušaj da vlastitu domaću ili vanjsku politiku postave van predviđenih standarda, ni jedna ni druga zemlja zapravo nema nikakvu dugoročnu strategijom kojom bi osporila dominaciju Zapada, već prije teže tome da budu prihvaćene kao njegov ravnopravni dio. Njihov međusobni flert naposljetku je usmjeren prema trećoj strani kako bi se na nju napravio pritisak. Riječ je dakle o uzaludnoj ambiciji i Grčke i Rusije da izbore političku i ekonomsku nezavisnost ali usput ostvare i ravnopravan partnerski odnos s hegemonom koji, međutim, za takav tip partnerstva uopće nije zainteresiran.