Još uvijek neizglasani novi-stari premijer Srbije Aleksandar Vučić, u euforiji nakon (pokazalo se) ipak relativno neuvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima, najavio je po svemu sudeći neku vlastitu varijantu projekta Skopje 2014. Kao što je poznato, taj je projekt u susjednoj Makedoniji pretvorio centar glavnog grada u lunapark antihistorijskog kiča koji bi trebao pronositi poruku o veličini makedonske nacije od Filipa i Aleksandra do cara Nikole Gruevskog. Vučićeve ambicije nešto su skromnije, barem u pogledu historijskog perioda koji zahvaćaju. Umjesto antičkih vladara, beogradski će tematski park biti posvećen – reformatorima.
Kruna tog projekta trebala bi biti statua upokojenog premijera Zorana Đinđića na Studentskom trgu, na mjestu gdje se sada nalazi trolejbuska okretnica. Njezino svečano otvaranje predviđeno je za 2018. godinu, čime će se obilježiti 15 godina od atentata. Uz Đinđića, spomenike bi trebali dobiti Karađorđe, Miloš Obrenović i Stefan Nemanja – svi po liniji svojih reformatorskih napora za napredak Srbije. “Oni zaslužuju mjesto, a historija neka sudi”, izjavio je Vučić. No s obzirom da je poza reformatora-mučenika za Srbiju ono što najčešće rezervira za sebe, čini se kao da Vučić spomenik prije svega postavlja – svojoj ličnosti, pa neka “historija sudi”.
Misterij svetog Zorana
Pri tome je u najmanju ruku neobično da se budući premijer bavi spomenicima u glavnom gradu što u svakom slučaju izlazi iz njegove ingerencije. No ta su pitanja ostala sasvim u sjeni kontroverze koji je izazvalo opetovano Vučićevo uspoređivanje samog sebe sa Đinđićem. Liberalna je javnost tako burno reagirala na najave izgradnje Đinđićevog spomenika, koji bi predstavljao još jednu uvredu, nakon nedavnog postavljanja spomenika Borislavu Pekiću, jednom od osnivača Demokratske stranke. Problem za dio te javnosti predstavlja činjenica da je Vučić u svojim radikalskim danima bio veliki protivnik Đinđića i “njegove ostavštine”.
Čak šire, Vučić za njih na neki način predstavlja utjelovljenje mitske “kolektivističke Prve Srbije” koja u toj manihejskoj interpretaciji igra ulogu smrtnog neprijatelja napretka i koja je (kolektivno, kako drugačije) u ključnoj epizodi vječnog boja svjetla protiv mraka “ubila Zorana”. Još uvijek aktualni predsjednik Demokratske stranke Bojan Pajtić tako je izjavio kako ni “sto spomenika” neće promijeniti činjenicu da ih postavljaju oni koji ga “nikada neće razumeti”. Riječ je dakle o bitci za monopol nad misterijem svetog Zorana čije nasljeđe mogu razumjeti samo odabrani. No navedeni misterij očito nosi značenje koje se sasvim nepošteno stavlja na nejaka pleća pokojnog premijera.
Ako je Vučićevo identificiranje s Đinđićem neopravdano zbog njegove šovinističke prošlosti, valja primijetiti kako je to dio biografije koju dvojica “reformatora” zapravo dijele, kao i predanost da agresivnim neoliberalnim politikama i privatizacijama osiguraju “europsku budućnost Srbije”. Unatoč njihovom svojevremenom sukobu, očito je kako su njihove reformske strategije u velikoj mjeri suglasne. To što one ni u kojem slučaju ne osiguravaju nikakav napredak jest problem, ali nije onaj koji bi tzv. Druga Srbija znala artikulirati.