Netom nakon što su parkirali automobil ispred splitskog Prekršajnog suda, nepoznati, maskirani napadači napali su jučer Zdravka Mamića i njegova odvjetnika Čedu Prodanovića bengalkama i bocama. Mamić i Prodanović uspjeli su neokrznuti pobjeći u zgradu Suda, vozač je odvezao automobil u nepoznatom smjeru, dok je šteta počinjena jedino na drugom automobilu parkiranom u neposrednoj blizini. Podsjetimo, Mamić je u Split došao na ročište zbog incidenta u poljudskoj loži i tučnjave s veteranom Hajduka Ivom Begom, na derbiju prije dvije godine.
Dok su u nogometno-navijačkim krugovima trajale rasprave o legitimnosti nasilja u trenutku u kojem zakazuju državne institucije, odnosno ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta sabotira primjenu nedavno usvojenog Zakona o sportu, Mamić je zadobio izdašnu pažnju na televizijskim kanalima. Preuzevši ulogu žrtve prvo se na RTL-u žalio kako su mu uskraćena ljudska prava i iznio ekskluzivnu “dojavu” kako će navijači na predstojećoj prijateljskoj utakmici protiv San Marina napraviti sve da “izbace Hrvatsku”. Zatim je odšetao do HRT-a i tamo bio prepušten jednakoj novinarskoj benevolenciji i skrbi.
Borci za demokratsku higijenu
Tamo je “savjetnik Dinama” obznanio kako nudi pola milijuna kuna svakome tko otkrije bilo kakvu informaciju o crtaču poljudske svastike, nadmašivši iznos nagrade koju nudi ministarstvo unutarnjih poslova za 480.000 kuna. Takva Mamićeva ponuda nije samo indikator njegovog neobuzdanog karaktera, kako ga brane razni plaćenici i suradnici, već jasan izraz njegove sraslosti s određenim dijelom državnog aparata: osjeća se dovoljno slobodnim da “konkurira” državi, odnosno da “rješava probleme” svojom voljom i novcem, bilo kroz državu bilo zaobilazno, kako mu odgovara. Drugi jasan izraz njegove sraslosti s državnim aparatom, pogotovo onim pod kontrolom HDZ-a, vidljiv je i u samom izoliranju slučaja poljudske svastike.
Izvorno nacrtana kao sredstvo za izbacivanje “repke” s prvenstva i činjenje izravne štete Hrvatskom nogometnom savezu, poljudska je svastika naknadno služila isključivo HDZ-u i satelitima kao poluga za “ravnopravno sudjelovanje” u osudi rasta desnog ekstremizma u društvu, ili u njihovoj šifri: svih totalitarizama. Optužujući prethodnu vlast za nerješavanje slučaja mogli su si komotno priuštiti poziciju boraca za demokratsku higijenu. Olakotna im je okolnost bila to što se radilo o svastici, a ne o ustaškom znakovlju pa se cijela priča mogla odraditi sa svojevrsne distance. Druga je bila ta što se radilo o jedinom fašističkom simbolu, među tisućama koji krase hrvatske gradove, kojemu cilj nije bio slavljenje nacizma po sebi već pokušaj eliminiranja korumpirane vrhuške nogometnog saveza.
No tim još i gore po društvenu i političku klimu ukoliko se bez imalo rezerve koriste nacistički simboli u inače progresivnoj borbi protiv nepravde. Jednako kao što je i gnjusno da figure poput Mamića stoje na braniku antifašističkih vrijednosti i na javnoj televiziji pričaju o neugodi koju im izaziva skandiranje “Za dom spremni!” na stadionima, dok u isto vrijeme za pomoćnog trenera u reprezentaciji instaliraju Joea Šimunića kojemu je jedina kvalifikacija za to mjesto bilo upravo skandiranje tog istog ustaškog pozdrava. Dok se borba za nogometnu pravdu vrti oko doziranja i licemjernog osuđivanja fašističke retorike, teško da može biti napretka. Pogotovo u situaciji u kojoj državni aparat nastoji svim sredstvima štititi Mamića, čega je jučerašnji napad krajnji ishod, možda najbolje sažet u jednom komentaru koji je kružio društvenim mrežama: “Da je u zatvoru bio bi na sigurnom.”