Diljem Hrvatske, pa i u inozemstvu, jučer su održani koordinirani prosvjedi pod parolom “Hrvatska može bolje”. Prosvjedi su organizirani kao potpora nastavku realizacije Cjelovite kurikularne reforme i ekspertnoj skupini na čelu s Borisom Jokićem koja je cijeli projekt vodila, no uslijed pritisaka i sabotiranja od strane nadležnog ministarstva i parlamentarnog odbora ponudila svoje ostavke. Odaziv na prosvjed u organizaciji više udruga i sindikata bio je impresivan: više od 40.000 ljudi ukupno je sudjelovalo, dok je na centralnom okupljanju u Zagrebu bilo prisutno više od 25.000 ljudi.
Dva se pitanja automatski nameću: zašto je ova tema privukla rekordan broj ljudi i zašto smo u govorima čuli prilično mlake zahtjeve? Drugim riječima, radi li se o raskoraku za koji je isključivo kriv politički amaterizam organizatora ili između uspješnog odaziva i pomirljive retorike stoji neka poveznica? Da bi odgovorili na ta pitanja prvo bi morali skicirati trenutno političko polje u Hrvatskoj, odnosno legitimacijske procedure kojima se u javnom prostoru artikuliraju različiti zahtjevi.
Sumnja u plaćeni politički rad
Iscrpljenost političkog polja u Hrvatskoj najslikovitije se očituje u uvježbanim diskreditacijama političkih inicijativa i zahtjeva: optužbe za partikularnu interesnu logiku. Tako se, na primjer, kao legitiman prostor stranačkog djelovanja pretpostavljaju jedino izbori i parlament, a sve ostalo zapravo služi licemjernom skupljanju poena kako bi se dokopalo sinekura. Pritom su prizori praznog parlamenta u vrijeme zasjedanja ili dugački odmori koji si zastupnici uzimaju, ključni indikator interesne autonomije partija koje šire narodne interese tretiraju kao retorički ornament ili ih selektivno uključuju kroz klijentelističke mreže.
I s druga dva sektora koja su zasnovana na principu plaćenog političkog rada prokazivačka logika funkcionira na sličan način. Organizacije civilnog društva koje u političkom životu djeluju zastupajući i zagovarajući određene vrijednosti ili nadgledajući institucije države, nerijetko se proglašavaju parazitima na proračunu i njihova svrha se tretira kao kadrovska samoreprodukcija, miljama odvojena od neposrednih narodnih interesa. Dok se sindikati promatraju kao svojevrsna osiguravajuća društva u kojima se članovi uplatom članarina osiguravaju za nepovoljne okolnosti klasne borbe. Dodatni moment u diskreditaciji sindikata predstavlja i njihova snažnija prisutnost u javnom nego u privatnom sektoru, čime ih se optužuje za stvaranje “nelojalne konkurencije” na tržištu rada. Zanimljivo je, primjerice, da se nitko iz sindikata u školstvu nije sjetio štrajka kao metode borbe protiv sabotaže reforme.
Djeca kao neutralni okvir
Dakle, osim ako se u političkim mobilizacijama ne brane nacionalne svetinje, branitelji, Domovinski rat ili Hrvatska kao takva, pa samim tim navodno i interes svih građana Hrvatske, svaka druga inicijativa odmah se proglašava interesnom muljažom. Takvo razumijevanje legitimnosti političkog djelovanja vodilo je i organizatore jučerašnjeg prosvjeda, kao i vjerojatno priličan broj građana od onih koji su se pridružili. Poluga artikulacije prosvjeda kao apolitičkog, to jest lišenog svih partikularnih interesa i imunog na standardnu diskvalifikaciju, nije se iscrpljivala u ideologemu “struka ispred politike”, već se presudno odnosila na djecu: svojevrsni nadpolitički entitet čije interese ne može nitko osporiti i čiju budućnost nitko ne želi ugroziti. Budućnost djece postala je mehanizam izbjegavanja optužbi za “političnost”, kao i prazan ekran za upisivanje frustracija i društvenih fantazija. Doslovno bijeg od mulja svakodnevne politike, ali, nažalost, i bijeg od politike uopće.
Organizatorsko sputavanje uspostave bilo kakvog antagonizma, čak i onog krajnje benignog kao što je skandiranjem zatražena ostavka resornog ministra, talački je pristanak na shvaćanje politike kao sfere sitnih, privatnih interesa, a ne artikulacije kolektivne volje. No, kao što smo implicirali na početku, ne radi se samo o krivoj procjeni organizatora, već i o političkoj klimi koja trenutno vlada u Hrvatskoj. Istovremeno je “apolitička” interpelacija vezana uz budućnost naše djece jedina mogla poslužiti za masovno okupljanje, ali je kao takva priječila i uspostavu osnovne logike politike, antagonizma. Drugim riječima, ovaj “nevini” okvir jedini si je, zasad, mogao priuštiti iskaljivanje svih frustracija oko trenutne vlasti: od onih retrogradnih i konzervativnih politika koje se nastoje provesti preko najbanalnije nefunkcionalnosti upravljanja do napada na zdravstveni sustav. Samo što nije postojala politička artikulacija navedenih problema, već je “budućnost djece” poslužila kao legitimni okvir za ispušne ventile.
Masovnost koja veseli
S druge strane, osiromašenje političke imaginacije vidljivo je u vjeri u obrazovni sistem kao faktor rješavanja društvenih i ekonomskih problema. Dakako da je nužna modernizacija kurikuluma, stjecanje novih vještina, kao i podizanje barikada za ultrakonzervativne ideologije, ali se domet tih mjera itekako precjenjuje. U tome nema ništa čudno ako znamo da trenutno nema drugih opcija na političkom repertoaru. Pozadinski sentiment koji je pratio prosvjed u priličnoj mjeri sazdan je od nekoliko istovremeno političkih iluzija, ali i iskrenih nada u nošenje se nedaćama sistemske politike: ako nam djeca budu pametnija i obrazovanija svima će nam biti bolje, kao da društveno blagostanje raste proporcionalno inteligenciji i obrazovanju članova tog društva; mora se uskladiti obrazovanje s “dinamičnim” tržištem rada, kao da kvalitetna radna mjesta čekaju u nekom historijskom vakuumu dok se radnici dovoljno ne obrazuju i kao da kvalitetu radnih mjesta ne diktiraju globalna podjela rada i profitni interesi kapitala.
Naravno, u osnovi zabludni karakter ovakvih predodžbi društvenih procesa ne znači da je izlišna borba protiv uvođenja ultrakonzervativnih i klerikalnih sadržaja u obrazovni proces. Nije politika logička vježba pa da se kontradikcije samoeliminiraju. Riječ je samo o tome da uvijek treba naglasiti kako je osim uspostavljanja jasnog antagonizma, koji je jučer izostao, potrebno imati u vidu da se borba između sekularnih i konzervativnih vrijednosti ne odvija u ekonomskom vakuumu. Čisto da približimo stvar plastičnije: bilo bi zanimljivo istražiti koliko je među prosvjednicima bilo onih koji su završili strukovne škole ili čija ih djeca pohađaju. Koliko sezonskim konobarima, čistačicama i drugi potplaćenim radnicima u turizmu znači kurikularna reforma ili je ona postala svojevrsni talac srednjoklasnih fantazija o meritokratskom uređenju u kojem za najtalentiranije uvijek ima mjesta? Ova pitanja nisu tu da jučerašnji prosvjed diskreditiraju već da se u cijelu priču ubace nezaobilazne (in)varijable za buduća nastojanja u politizaciji.
Nedvojbeno je da su jučerašnji prosvjednici mahom bili privučeni željom da trenutnoj vladi pokažu palac dolje i zahtijevaju odlazak. Iako je tolika masovnost pouzdan pokazatelj nepopularnosti trenutne vlasti, politički mehanizam njenog dostizanja pokazao se kao jalov čak i u ispunjavanju okvira za artikulaciju minimalnog zahtjeva. Pored masovnosti, ono što veseli jest da će se vlast vrlo vjerojatno raspasti i sama od sebe. Kao i činjenica da su mnogi izvukli ozbiljne političke lekcije s jučerašnjeg prosvjeda. A svaki takav prosvjed je prilično vrijedan.