Intenzivna i masovna politička mobilizacija u Makedoniji povodom krize upravljanja državom dospjela je u fazu inercije. Razlozi leže u nekoliko pozadinskih faktora oko kojih su se formulirali glavni zahtjevi i diktirao ritam: promašena vjera u antikorupcijski zamah, tretiranje izbora kao krajnjeg cilja demokracije, preolako baratanje pojmom “fašizma” i prevaga moralno ispravnih pozicija nad klasnima.
“Politička kriza” u posljednje je četiri godine postala je glavnim označiteljem ukupnog društvenog života u Makedoniji. Proces koji je uslijedio, nakon njenog zahuktavanja, u nedostatku ozbiljne političke strategije opozicije, “krizu” je učinio duboko utkanom u svakodnevni život građana. Pregovarački proces završio je povratkom na koalicijsku vladu VMRO-DPMNE-a i DUI-ja. S obzirom na osporavanje datuma predviđenih za nove izvanredne izbore koje vrše opozicijske snage na čelu sa socijal-demokratima (SDSM), a zbog neprovedene medijske reforme koja bi trebala osigurati veći stupanj slobode pisanja i nepročišćavanja popisa birača, čini se da su izbori postali ključno određenje i kriterij “demokracije“.
Masovni pokret sastavljen od heterogenih društvenih skupina i pojedinaca koji je ove godine ponovno započeo prosvjede nakon prošlogodišnjeg vala mobilizacija također je zapao u inerciju očekivanja izbora. Umjesto sagledavanja sebe, odnosno pokreta, kao nove političke snage s izuzetnom društvenom prisutnošću, pokret je upao u istu zamku kao opozicija te kao svoj izričiti politički zahtjev postavio održavanje slobodnih i nepristranih izbora. Ono što je postalo poznato kao #šarenarevolucija (#шаренареволуција) ne razlikuje se mnogo od običnog liberalnog zaziva demokratskih procedura. Nakon što je uspostavila parametre svog djelovanja i ciljeva kroz ubiranje plodova liberalne demokracije, #šarenarevolucija naišla je na ograničenja jer ne posjeduje pogonsku snagu za mobilizaciju različitih segmenata društva koje bi pogurnula ka značajnijoj političkoj promjeni.
Liberalna kooptacija
Njezina impotencija leži u asimetričnim socijalnim poveznicama podrške koju su uspostavili trenutno vladajući VMRO-DPMNE i njoj opozicijski SDSM. Dok su s jedne strane glasači VMRO-DPMNE-a nekadašnje politički defranšizirane skupine, siromašni i radnici, SDSM-u su tradicionalno naklonjene elite kozmopolitskih sentimenata. Ni #šarenarevolucija nije uspjela izbjeći taj elitistički moment. Počela se društveno formirati ističući mlade i lijepa lica, postavljajući ih naspram estetski neatraktivnih kontraprosvjednika. Kako su protesti izgubili društveni momentum koji je postojao prvih pet dana, ukupna politička dinamika reterirala je na pitanja političkih stranaka, međunarodnih pregovora i sastanaka dogovaranih iza zatvorenih vrata.
Makedonija predstavlja dobar primjer ukorijenjenih elita koje su državu i njene institucije dovele do krajnje delegitimacije, tako da je potreba za demokratskom intervencijom građana postala jedini način da se državu vrati na “ispravan kolosijek” – onaj propisan ustavom i zakonodavnim okvirom – i ujedno jedino rješenje krize. Neuspjeh građanske inicijative, ili bolje rečeno, njezine liberalne kooptacije u performans etički ispravnije pozicije, leži i u protunapadu realpolitike čije su snage uzvratile udarac, što je imalo otrežnjujući efekt i osvještavanje važnosti dugoročnog napornog rada za izgradnju nove političke većine. Opozicijske “političke bombe” koje su raskrinkale vladine ekonomske reforme i istaknule njenu koruptivnu jezgru nisu bile dovoljne da se na njima gradi nužan društveni pokret dovoljno jak za zbacivanje vlade. Prvi znakovi neuspjeha ove strategije mogli su se vidjeti u prvim mjesecima nakon objavljivanja koruptivnih “dealova” vlade.
Prisluškivani razgovori postali su materijal za iskazivanje društvenog nezadovoljstva, ali i stvaranje komedije od stvarnih problema koje su oni otkrili. Očekivanje da će već samo razotkrivanje korupcije odraditi politički posao i srušiti vladu kratko je trajalo. A onda je vladajući VMRO-DPMNE učinio je pravu stvar iz krivih razloga. Mobilizirali su politički isključene društvene skupine protiv tranzicijskih elita na temelju lažnog ekonomskog programa preporoda, a potom ga i ojačali uz pomoć nacionalističkih narativa.
Olako baratanje “fašizmom”
Trenutni ćorsokak društvenog pokreta i njegov pad također su rezultat i pogrešnog seta ciljeva “revolucije”. Primarno, tvrdnja da se borimo protiv fašističkog režima u potpunoj je diskrepanciji sa stvarnom situacijom. Sektor civilnog društva koji računa na mogućnost neprihvaćanja takvog političkog režima u Europi prisvojio je termin fašizam kao glavni označitelj društvenog i političkog zla protiv kojeg se bori. Međutim, istina je zapravo drugačija. Umjesto s fašizmom, nosili smo se s autoritativnim režimom koji je legalizirao represivne i restriktivne društvene prakse. Režimom koji želi kontrolirati medije i ekonomiju i imati snažniji utjecaj na diskusije vođene u akademskim krugovima, no koji nije posezao za ubojstvima i ostalim radikalnim taktikama fašizma. Nedostatak precizne političke artikulacije problema doveo je do nedostatka ozbiljne političke strategije potrebne za nošenje s ogromnim problemom državnih metoda političke represije.
Parolaški stav koji se razvio na prosvjedima jedan je od najvažnijih indikatora nedostatka adekvatne političke artikulacije u Makedoniji. Trenutna situacija zahtijeva izgradnju emancipatornog projekta koji je istovremeno usmjeren ka građanima, ali i ka aktivistima s ciljem ostvarivanja konkretne društveno-političke koristi. Konglomerat trenutnih deklaracija, članaka, govora i prezentacija može se destilirati ponavljanjem jedne te iste stvari – “pogledajte ovaj fašizam”. U međuvremenu, protesti i njihova aktualnost, prefarbavanje spomenika projekta Skopje 2014 i druge slične inicijative potvrđuju suprotno. Djelovanje je dozvoljeno čak i kad se njime krši zakon, dozvoljeni su protesti i postavljanje zahtjeva, sve dok oni ostaju jednim jedinim ciljem akcije. A time je #šarenarevolucija postala prezentacija demokratskog blagoslova sebe same.
Potreba za novim političkim jezikom
Svođenje narodnog potencijala za demokratsku intervenciju i transformaciju “zarobljenih” državnih institucija na pregovaračke interese političkih stranaka ne nudi nikakvu značajnu nadu u svjetliju budućnost Makedonije. Ono samo odgađa recikliranje trenutnih lamentacija o fašizmu na neku kasniju pozornicu pripremljenu za blagu EU intervenciju, još blažu od sadašnje mlake. S trenutnom koalicijskom vladom VMRO-DPMNE i DUI pitanje granica održivosti korumpirane vlade pretvara se u business as usual. Trenutne političke neprilike također su jasan indikator granica liberalnog fetiša prokazivanja vlada kao (inherentno]) koruptivnih. I dok taj fetiš samo nudi dokaze za ono što smo zapravo oduvijek i znali, istovremeno ograničava uključivanje širih narodnih masa u političke procese.
Prevladavajući sentiment i među pristalicama VMRO-DPMNE-a i SDSM-a jest da je trenutna pat pozicija, dokle god je ograničena na ove dvije stranke, taoc apstraktnih zazivanja nacije, historijskog momenta, fašizma, diktature i revolucije koje nije moguće nigdje vidjeti ili doživjeti. Trenutna makedonska politička klasa nema senzibiliteta prema realnim potrebama ljudi. Ona ne vidi sebe kao predvodnika u rješavanju ovih problema. A što se društva općenito tiče, pojačan zahtjev za stabilizacijom ne znači i rehabilitaciju pogrešaka ove vlade, već ju treba promatrati kao potrebu za prostorom unutar kojeg se mogu uspostaviti jasne i konkretizirane političke pozicije. Dokle god ove pozicije ostaju zamagljene u procesu apstraktnog zazivanja općih ideala konkurentskih legitimacija, pravi politički izazov će biti u pronalasku adekvatnog političkog jezika za razumijevanje situacije. Mi znamo da ne želimo više Gruevskog, ali način političkog ustrajavanja u ovom zahtjevu uvjetuje i uspjeh njegove realizacije.
S engleskog prevela Andrea Milat