Nedavno u Zagrebu otvorena izložba o “najstarijoj hrvatskoj plemićkoj obitelji” predstavlja još samo jednu epizodu revizionističkog prekrajanja povijesti u svrhu normalizacije trenutnih političkih odnosa moći. Zasnovana u prvom redu na onome što su “velikaši” pisali i prešućivali o samima sebi, izložba posjetiteljima nudi isključivo jednu povijesnu “lekciju”: jedino što nas može spasiti su prosvijećene elite.
Zagrebački Muzej za umjetnost i obrt (MUO) od svog osnutka 1880. godine uvijek je pratio trendove, kako u svojim muzeološkim koncepcijama, tako i kroz upotrebu suvremenih metoda prezentacije umjetnosti, obrta, industrijske baštine i suvremenog dizajna. Od dvadesetih godina pa do ranih pedesetih godina prošlog stoljeća upravo su u tom muzeju udareni temelji drugih zagrebačkih kulturnih institucija – Modernoj galeriji, Etnografskom i Tehničkom muzeju. MUO je generirao i restauratorske radionice i današnji Restauratorski zavod, no zlatnim dobom smatra se izlagački program iz šezdesetih godina, a tada se unutar zidova tog neorenesansnog zdanja osniva Centar za industrijsko oblikovanje (CIO).
Upravo je dakle u poslijeratnom periodu dostignuta vizija Izidora Kršnjavija, njegovog utemeljitelja, koji je tu instituciju vidio puno šire i progresivnije od kakvog provincijalnog “obrtnog muzeja”. Nedavno otvorena izložba “Veličanstveni Vranyczanyjevi – umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji” također prati dominantan trend kulturne proizvodnje, no ovog puta riječ je o tipičnom primjeru revizionističke politike u izlagačkoj praksi kojom se nastoji napraviti snažan odmak od socijalističke prošlosti, uključujući i odmak od vlastite institucionalne povijesti.
Kupovina plemićke titule
Izložba na simboličkoj razini, doduše poprilično nespretno, pokušava rehabilitirati davno prevaziđene društvene odnose i prakse plemstva Austro-Ugarske monarhije. Vranyczanyjevi su naime istaknuta devetnaestostoljetna trgovačka i plemićka obitelj koja je ostavila dubok trag na prostoru tzv. banske Hrvatske u kasnohabsburškom periodu. No rupe u narativu o njihovom usponu (i padu) ne može prikriti ni pomno izdizajnirani postav kičasto-baroknih pretenzija koji je tu više u službi dekoracije i stvaranja uzvišene, gotovo sakralne atmosfere, a ne – kako bismo očekivali – u službi medijacije sadržaja. Što se krije iza pompozne tranzicijske fantazije o Vranyczanyjevima kao ni manje ni više nego – veličanstvenoj obitelji? Iako tranzicijskim rječnikom predstavljeni kao “gospodarstvenici i poduzetnici”, što je prilično neprecizna i ahistorijska odrednica njihovog klasnog položaja, autori izložbe naglasak su ipak nastojali staviti na njihov kunsthistorijski značaj.
Uz mecenatske aktivnosti pa i umjetnički doprinos nacionalnoj kulturi (barun Giorgia ml. Vranyczany je bio amater-fotograf, a Renee Vranyczany-Dobrinović bila je obrazovana kiparica pretežno komorne plastike) predstavljeni su i kao graditelji velebnih zdanja, utemeljitelji nacionalnih kulturnih institucija, kao istaknuti ilirci, a uz portrete njihovih žena čitamo “žensku povijest” uzoritih kršćanki, supruga i majki. U prvoj sobi ove kulturne (i znanstvene) institucije koja uvodi u izložbu, na zlatnoj pozadini, stoji ispisano da su Vranyczanyjevi “jedna od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji”. Elegantno, doduše pri kraju prvog djela izložbe, spomenut je i njihov doprinos rušenju socijalizma na ovim prostorima pa su tako svjetla reflektora usmjerena na grofa Janka Vranyczanyja, prvog veleposlaniku Hrvatske pri NATO savezu i EU koji je ujedno bio i (prvi) ministar turizma u Tuđmanovoj vladi 1990-ih. Kako to obično biva u opskurnim krojačnicama povijesti, neki detalji iz njihovog života ostaju prešućeni.
No, krenimo redom, od pitanja feudalnog porijekla obitelji. S obzirom na kronični nedostatak znanstvenih radova i povijesnih izvora o “grčko-dalmatinskoj lozi bosanskog roda obitelji Vranyczany-Dobrinović” o njima se može govoriti tek na temelju zapisa koje su oni sami o sebi ostavili. Ta, prije svega trgovačka obitelj koja se bavila i industrijom (između ostalog osnovali su i karlovačku pivovaru i karlovačko parobrodsko društvo), akumulirala je ozbiljnije količine kapitala kroz prvu polovinu 19. stoljeća. Zanimljivo, iako o “najstarijoj plemićkoj obitelji” povijesni izvori šute, autori izložbe su sasvim nekritički prenijeli njihov vlastiti narativ o obiteljskoj povijesti koji je bogatim trgovcima služio prije svega za dobivanje barunske titule. Ona im je posljedično omogućila da unutar tvrdog feudalizma K. und K. monarhije ostvare politička prava koja bi pratila njihovu novu komercijalnu moć.
Paunovi plave krvi
S obzirom da je slabo istražena, stvarna povijest i porijeklo obitelji su u najmanju ruku neutvrđeni. To samo po sebi ne govori ništa posebno o Vranyczanyjevima: prakse konstruiranja duge plemićke povijesti, zajedno s mitskim porijeklom u zemljama davno izgubljenima za europski feudalizam (Vranyczanyjevi su navodno plemići porijeklom iz srednjovjekovne Bosne) bile su sasvim uobičajena metoda “kupovanja” pozicije društvene elite u formalno feudalnim državama kakva je Austro-Ugarska nesumnjivo bila do svog kraja, osobito za novoobogaćene trgovce. Ono što čudi je inzistiranje autora izložbe na tom legitimitetu “plave krvi” koji formalno već stotinjak godina ne znači previše, pa njihova vjernost feudalnim narativima na momente sugerira kao da je izložba postavljena 1916., a ne 2016. godine. Osobito je pritom zanimljiv određeni pomak: Vranyczanyjevi su svoj narativ gradili u svrhu dokazivanja lojalnost kući Habsburga (primarno kroz priču o sebi kao inicijatorima “Hvarskog ustanka” protiv Francuza), te time potvrđivali svoju predanost proaustrijskoj, tvrdofeudalnoj i naposljetku antirepublikanskoj poziciji.
U suvremenoj interpretaciji ta se njihova lojalnost prevodi u beskompromisni hrvatski patriotizam koji, neobično, nije ugrožen čak ni njihovom odlukom da svoje prezime (koje navodno proizlazi iz Vranjica) mađariziraju u skladu s devetnaestostoljetnom aristokratskom modom i novim statusom baruna dobivenim 1862. godine. U skladu s tim visokim statusom su dakako i njihova “dobročinstva”, mecenatstvo, ulaganja u javne institucije i umjetnost. Iako se te aktivnosti danas interpretiraju u patriotskom, nacionalnom ključu, njihova funkcija ipak leži u gomilanju drugog tipa kapitala – onog simboličkog. Da bi izborili svoj status i ugled Vraniczanyjevi su tako financirali karlovačku bolnicu i ubožnicu (doduše nije poznato s kolikim ciframa), donirali su novac za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, osnovali su Ilirsku čitaonicu u Karlovcu, radili na “transformaciji zagrebačkog kazališta u nacionalnu instituciju”… Stipendirali su i karlovačkog slikara Vjekoslava Karasa. Što je to točno značilo, tom “prvom ilirskom slikaru” kako ga naziva domaća kunsthistorija – koji je u krajnjoj bijedi i siromaštvu skončao u krečnjačkim kanjonima Korane – doduše tek treba istražiti.
Problem nekritičnih ili ahistorijskih interpretacija povijesnog značaja ove obitelji nije dakako tek stvar istraživačke aljkavosti, već ima konkretnu funkciju romanizirajućeg provincijalnog diskursa o tobožnjoj eliti. Naime, izložba je koncipirana u rigidnom ključu devetnaestostoljetne feudalne muzeologije te poput kakve provincijalne varijante vazarijevskih Vita, kroz biografije “znamenitih članova obitelj” priča paralelne, na trenutke posve bajkovite narative. Uz navodne bosanske i hvarske epizode osobito se ističe ona o Ambrozu mlađem Vranyczanyju koji je bio “blizak prijatelj” bana Josipa Jelačića koji je prije svog ustoličenja na Trgu sv. Katarine objedovao na njegovom posjedu u Botincu (ne zna se točno što su jeli). Žene iz obitelji su pak predstavljene kao velike vjernice i dobrotvorke ili pak kao pokretačice društvenog i kulturnog života Zagreba. Julija Vranyczany bila je pripadnica Reda zvjezdastog Križa čiji su ciljevi bili štovanje Sv. Križa, milosrđe i poniznost, a contessa Klotilda Buratti Vranyczany bila je poznata po organiziranju velikih zabava pod maskama u zimskoj sezoni Zagreba na kojima se voljela odijevati kao – paun.
Prešućena endehazijska epizoda
Iz najzanimljivijeg djela izložbe, onog posvećenog galantnom životu obitelji u dvorcima Hrvatskog zagorja i donjogradskim palačama, daje se naslutiti da su manje bili graditelji, a više trgovci nekretninama i posjedima. Naime, kurije i dvorce po zagorskim bregima kupuju tek koncem 19. stoljeća (Gornje Oroslavlje 1885.; dvorac Mirkovec 1892.; Gornju Bedekovčinu 1887., dvorac Laduč dobivaju u kartaškoj igri….), dio posjeda gube kroz agrarnu reformu provedenu u Kraljevini SHS, a zatim ih, što zbog stagnacije posla, što zbog kojekakvih dugova, rasprodaju već 1920-ih godina. U Zagrebu su izgradili samo dvije donjogradske palače: današnji Arheološki muzej na Zrinjevcu i na potkovi nešto južnije smještenu palaču – današnju Modernu galeriju koje također u kriznim godinama prodaju.
Što se s obitelji dešavalo tijekom Drugog svjetskog rata, nakon kojeg napuštaju Hrvatsku, daje se naslutiti tek iz izjava u dokumentarnom filmu o već spomenutom ministru turizma Janku Vranyczanyju (koji se s te pozicije povlači, prema vlastitom priznanju, jer su u to vrijeme po hotelima bile smještene uglavnom izbjeglice). No, prešućeno je da je Janko tijekom Drugog svjetskog rata bio zastavnik oružanih snaga tzv. Nezavisne Države Hrvatske, a školovao se kao i ostali pitomci Domobranske vojske na učilištu Stockerau, u istoimenom gradu pored Beča. Dok je na samom koncu rata, kako kaže, pod velikom opasnošću i naporom spašavao pokućstvo, slike, zastave i oružje iz dvorca Trakošćan.
Ova izložba krnjeg narativa o Vranyczanyjevima svakako je veličanstven prilog domaćoj revizionističkoj historiografiji za koju se kunsthistorija pokazala kao dobar partner. Upravo se ta, nekad pomoćna povijesna znanost, još uvijek zarobljena u formalizmu, imuna na interdisciplinarne trendove i cijepljena od postavljanja kritičkih pitanja, pokazuje kao savršen partner u kreiranju provincijalnog narativa o feudalnoj eliti kojoj su prilično nespretno pridodani nacionalni impuls i europski horizont. Pri tome dakako spoj romantizacije Dvojne monarhije i feudalnog “poduzetništva” te nacionalne samostalnosti i europske perspektive kao glavni cilj ima preskakanje socijalizma, perioda koji je (ma koliko se šutjelo o tome) na razvoj grada, njegove kulturne produkcije i zemlje u cjelini utjecao neusporedivo više od “veličanstvenih Vranyczanyja”.