Kao što je već svima poznato, Hrvatska je u proteklih par dana ostala bez vlade. Čisto da skiciramo putanju međusobnih traženja ostavki: najprije su ministri iz kvote Mosta predvođeni potpredsjednikom vlade Božom Petrovim glasali negativno o povjerenju drugom potpredsjedniku Tomislavu Karamarku povodom afere “Konzultantica”. Zatim je premijer zatražio da oba potpredsjednika daju ostavke kako bi se navodno stabilizirala vlada. I na koncu je Tomislav Karamarko izjavio da Most i premijer Orešković više ne uživaju povjerenje HDZ-a.
No, čini se da u pitanju taktičkog raspleta neminovnog kraja problemi s (ne)povjerenjem postoje i unutar samog HDZ-a. Bez da smo i saznali za povišene tonove na sjednici predsjedništva, očito je da HDZ izlaz iz ove prilično nepovoljne situacije ne može pronaći bez nekog tipa raskola. Vjerojatno je većini unutar stranke jasno da je Karamarko politički uteg kojeg se trebaju riješiti, no isto tako im je jasno da je nemoguće da taj proces ne završi bez ozbiljnijih kratkoročnih posljedica: kako po unutarnju koheziju, tako i po rejting stranke. Premda bi odstranjivanje najnepopularnijeg političara u zemlji dugoročno moglo predstavljati još jednu “katarzičnu” epizodu povijesti HDZ-a, nakon Tuđmana i Sanadera, ona bi značila i priznanje propasti političke vizije HDZ-a zadnjih nekoliko godina.
Potrošeni programi
Premda Karamarko i oni koji su mu dalje vjerni, što zbog straha od neizvjesnosti što zbog klanovskih zadatosti, uporno ponavljaju da će se preslagivanjem većine u parlamentu konsolidirati nova vlada, očito je da je to moguće jedino uz maštovitu aritmetiku i kriminalne radnje. Koliko god je izvjestan pad vlade, toliko je neizvjesna metoda. A ta neizvjesnot isključivo je rezultat pat pozicije unutar HDZ-a koju smo maloprije ocrtali. Priličan pad rejtinga na zadnjem Crodemoskopu – redovitoj mjesečnoj anketi popularnosti političkih stranaka i političara – po kojem je nakon višemjesečne “mrtve trke” SDP umaknuo za 4%, dodatno je zaoštrio tenzije. Ne pomaže ni već notorna konzistentnost Mosta koji bi ostao u vladi samo da ode Karamarko. Definitivno će biti zanimljivo promatrati nadmudrivanja u saniranju štete i eliminaciji protivnika, no možda bi morali postaviti i pitanje o neuspjehu ove vlade van intriga i profila najmoćnijih pojedinaca.
Pored toga što je sporazum o suradnji između HDZ-a i Mosta iznjedrio anonimnog premijera stručnjaka i samim time već naznačio potencijal (ne)stabilnosti vlade, sami politički programi tih grupacija toliko su politički iscrpljeni da bi i u samostalnom obnašanju vlasti izazov bio dočekati kraj mandata, a kamoli u kombinaciji. HDZ je već godinama stranka bez ozbiljnog političkog programa čiji je izostanak pokušala nadomjestiti oportunistočkom kombinacijom radikalizacije nacionalizma i pokornosti Bruxellesu i Berlinu, dok je Most predstavljao zadnji trzaj vjere u meritokracijom omogućeno kapitalističko blagostanje na periferiji. Drugim riječima, politika Mosta nije ništa drugo do izvještaji Europske komisije provučeni kroz svima poznata iskustva s korupcijom u lokalnoj samoupravi.
Programska bezidejnost HDZ-ovog nacionalizma pronašla je i svoju cijenu u sitnim kompradorskim interesima, dok je Mostova navodno “nova politika” ostala zatočena u prokazivanju Karamarka i nemogućnosti da se na bilo koji način artikulira INA-u kao nacionalni interes koji navodno Karamarko ugrožava. Sva njihova navodna konzistentna politika koja je rezultirala okretanjem leđa Karamarku pada u vodu kad vidimo da su zdušni zagovornici privatizacije preostalih državnih tvrtki. U situaciji u kojoj nijedna politička opcija nije u stanju programski zaokružiti što bi bio nacionalni ekonomski interes osim rezanja javnog duga i čuvanja kreditnog rejtinga, ovakvi politički raskoli su neminovnost. Jer, u nedostatku proaktivne i koherentne politike, opsluživanje privatnih interesa jedino je što preostaje. Tragedija Mosta je u tome što su mislili da opslužuju nekakav apstraktni opći interes. Tako da je teško zaključiti što je veći politički promašaj: domoljubi koji se prodaju za šaku eura ili reformisti koji kao inovaciju prodaju obaveze proizašle iz članstva u Europskoj uniji. U takvoj konstelaciji se čini da je SDP-u dovoljno da samo šuti pa da se učini kao navodni jamac stabilnosti. Toliki su im i kapaciteti.