Budućnost slovenske stambene politike određena je netom nakon proglašenja nezavisnosti privatizacijom stambenog fonda. Prepuštenost pitanja stanovanja tržišnoj inicijativi rezultirala je poznatom bilancom: 170.000 praznih stanova s jedne i tisuće obitelji kojima prijeti deložacija s druge strane. Kriza je otvorila državi priliku za kreiranje održive stambene politike, no izostala je primjerena reakcija.
U Luciji, mjestu na slovenskoj obali, nedavno se odvijala prava drama, slična onima na koje smo navikli u američkim filmovima. Policija je ispraznila čitavi stambeni blok dok su stanari i novinari nervozno čekali na parkiralištu ispred zgrade. Za to vrijeme policijski pregovarač razgovarao je sa stanarkom, jednom od tri osobe koje su ostale u zgradi i zapravo prouzročile izvanrednu situaciju. Gospođa koju su trebali deložirati toga dana zaključala se u stan i sjela na plinsku bocu prijeteći detonacijom. Prema prvim informacijama, povod za deložaciju navodno je bio relativno mali iznos, dvije ili tri tisuće eura koje je dugovala poduzeću Petrol. Radi se o zanemarivom iznosu u odnosu na punu vrijednost nekretnine koja se mjeri u desecima tisuća eura.
Unatoč početnoj ogorčenosti javnosti, naknadno se pokazalo da ovaj slučaj nije baš jednoznačan i da spomenuta gospođa nije sasvim nedužna kako je uvjeravala medije i javnost. Ovdje se nije radilo o nemogućnosti plaćanja računa i egzistencijalnoj stisci, već o nagomilanim poduzetničkim dugovima koji su bili znatno viši od iznosa s početka cijele priče. Ovaj slučaj već se godinama povlačio po sudovima, a kreditori su dugovanja pokušavali naplatiti na sve moguće načine. Tako je i sam stan prodan prije dvije godine, ali kako se gospođa nije htjela iseliti posegnulo se za krajnjom mjerom: deložacijom.
Sumnjiva pozadina ovog naizgled dramatičnog primjera ne smije zasjeniti uistinu dramatične slučajeve obitelji i pojedinaca kojima deložacije svakodnevno prijete i koji moraju birati između plaćanja računa i kupovine hrane. Naravno da izbor pada na prehranu obitelji, a to dovodi do postupnog gomilanja dugova za struju, grijanje, najamninu itd. Tek jedan od devet slučajava deložacije odgovara primjeru gospođe iz Lucije. Velika većina slučajeva stvarni su socijalni problemi ljudi koji si jednostavno ne mogu priuštiti da plaćaju krov nad glavom. Zbog toga posljednjih mjeseci deložacija prijeti sve većem broju ljudi.
Uvertira u ukinuće stambene politike
Sasvim osakaćena slovenska stambena politika nedavno je pokušala zadati i posljednji udarac najsiromašnijim kućanstvima. Socijalno najugroženiji stanari donedavno su imali pravo na subvenciju barem dijela najamnine. Zbog de facto ukinuća stambene politike strašno nedostaje socijalnih stanova, a te subvencije su potrebitim obiteljima barem donekle olakšavale njihov socijalni položaj. Gotovo 6.000 kućanstva našlo se pod prijetnjom deložacije zbog ukidanja subvencija. No cijela je priča završila na Ustavnom sudu koji je ukidanje subvencija proglasio neustavnim i naredio zakonodavcu izradu novog zakona.
Već činjenica da si, prema posljednim statističkim podacima, više od polovice slovenskih kućanstava ne može priuštiti nepredviđeni trošak u visini od 600 eura, jasno govori da bi ukidanje subvencija brojne gurnulo preko ruba. Pravo na subvenciju ukinuto je u okviru prošlogodišnjeg paketa mjera štednje, a s tom mjerom bi država navodno “uštedila” oko 3 milijuna eura. Perverzija ukidanja potpora ove vrste sasvim se razotkriva usporedimo li tu “uštedu” s astronomskim subvencijama i paketima za spašavanje koje je primio kapital u Sloveniji. Dokapitalizacija bankovnog sektora na vrhuncu krize zahtijevala je 4 milijarde eura. S tim novcem, na primjer, mogle bi se plaćati potpore za socijalno ugrožene naredne 133 godine.
Međutim, problematika deložacija samo je vrh sante leda, posljednja epizoda u lancu poraznih procesa na polju stambene politike. Deložacije su simptom dugoročnih strukturnih problema ili zapravo simptom dugoročno nepostojeće strukture. Činjenica je da od raspada Jugoslavije naovamo Slovenija nije imala spomena vrijednu stambenu politiku. Kako bi ju i imala kad se za njeno uništenje pobrinula u najkraćem mogućem roku? Niti tri mjeseca po proglašenju samostalnosti države, dakle 11. oktobra 1991., na snagu je stupio Stambeni zakon koji je omogućavao najmoprimcima društvenih stanova bagatelni otkup. Do 2010. godine u skladu s tim zakonom sklopljeno je više od 160.000 kupoprodajnih ugovora. Državne i općinske stambene zaklade tako su izgubile lavovski dio nekretnina s kojima su mogle upravljati i kreirati dugoročnu i održivu stambenu politiku. Dakle, taj zakon je kratkoročno riješio stambeno pitanje za one koji su putem takve “kolektivne privatizacije” profitirali na javnom dobru, dok je istovremeno uništio uvjete za dugoročno rješavanje tih pitanja. Tek ilustracije radi: po navedenom zakonu bilo je moguće otkupiti stan od 100 metara kvadratnih u centru Ljubljane za 1.500 eura. Danas za tu svotu na toj lokaciji nije moguće dobiti niti jedan kvadratni metar.
Sanacija banaka i prazni stanovi
Zbog izostanka javnog i državnog upravljanja s nekretninama, one su prepuštene na milost i nemilost tržišnoj dinamici i privatnim interesima. U godinama koje su neposredno prethodile krizi svjedočili smo u Sloveniji, kao i u drugim perifernim državama Europske unije, ubrzanom ekonomskom rastu (u 2007. iznosio je čak 7%). Ipak, to je bio balon koji se uglavnom napuhao financijskim spekulacijama i građevinskim boomom. Građevinska poduzeća gradila su stambena naselja u sprezi s bankama. Naravno, to nisu bili socijalni stanovi, već stanovi namijenjeni maksimizaciji profita. Ta novogradnja ničim nije pridonosila rješavanju stambenog pitanja za one kojima su krediti bili nedostižni.
Kada je 2009. Sloveniju pogodila kriza, većina građevinskih divova je propala (SCT, Primorje, Vegrad). Banke u kojima su se zaduživali ostale su s nenaplativim, tzv. lošim kreditima na bilancima i tada su spašene sa spomenutom dokapitalizacijom teškom 4 milijarde eura. Loši krediti preneseni su na tzv, lošu banku čime su bilance banaka očišćene. Putem ovakve dokapitalizacije stanovi su de facto nacionalizirani i prešli u državno vlasništvo, a umjesto da ih se iskoristi kao pogonsko sredstvo za kreiranje nove stambene politike, država ih pokušava vratiti u privatne ruke i ponovno podrediti tržišnoj dinamici. Prema procjenama Državnog statističkog zavoda u Sloveniji je prazno više od 170.000 stanova, a od toga ih je barem 100.000 primjereno za stanovanje.
Ako nakon svega izrečenog podvučemo crtu situacija izgleda ovako: na tisuće mladih ne može si priuštiti kupovinu stana niti uzeti kredit za obročnu otplatu jer banke, unatoč velikom broju neprodanih nekretnina, ne žele spustiti cijenu. U praksi to znači da ti stanovi propadaju jer su prazni. A taj gubitak, iz perspektive logike kapitala, prihvatljiviji je od prodaje “ispod cijene”, iako ekonomska dinamika i kupovna moć već dugo ne omogućavaju prodaju po “tržišnoj cijeni”.
Stanovanje kao društveno pravo
S druge strane, deložacije prijete onima koji stanove imaju. Na državnoj razini nema preciznih podataka o deložacijama, ali nisu rijetki slučajevi u kojima pojedince ili obitelji deložiraju iz nekretnine vrijedne više desetina tisuća eura zbog duga od nekoliko tisuća. U svakom slučaju, činjenica je da se na ovaj način neki jako bogate. Onaj tko na dražbi otkupi takvu nekretninu za nju će platiti diskontnu cijenu, a zatim će ju prodati za puno veći iznos. Takva praksa čini deložacije još jednim oblikom privatizacije koji pridonosi ubrzanom rastu socijalnih razlika.
Upravo je na stambenom pitanju jasno koliko je pogubno prepuštanje ključnih aspekata društvene reprodukcije tržišnim inicijativama. Stan zadovoljava jednu od temeljnih čovjekovih i društvenih potreba, a nikada neće biti svima dostupan ako su stanovi tržišna roba i grade se s ciljem ubiranja profita. Jednako kao struja, voda, grijanje, školstvo, zdravstvo i druge javne usluge, tako bi i stanovanje trebala u najvećoj mjeri planirati i razvijati država. Iz stanja de facto nacionalizacije nekretnina koje su u rukama loše banke, trebalo bi napraviti de jure stanje i te nekretnine zadržati u rukama države.
Loša banka još uvijek ima u svom vlasništvu više od 1.000 nekretnina, a sasvim sigurno ih je više od stotinu primjereno za stanovanje. A kako je već rečeno, banka te stanove prodaje po (visokim) tržišnim cijenama. U posljednje dvije godine tako je prodala tri (3) stana. Troškovi koje banka u međuvremenu ima za održavanje tih nekretnina iznose 1,2 milijuna eura godišnje. Ta svota je dovoljna za dvanaest jednosobnih stanova u Ljubljani, a istovremeno taj iznos predstavlja gotovo polovicu subvencije za najamnine za socijalno ugrožene obitelji. Tako država istovremeno štedi putem ukinuća subvencija i deložacija siromašnih obitelji, dok plaća propadanje praznih stanova i onemogućava useljenje u njih.
Sa slovenskog prevela Tina Tešija