Prošloga tjedna je u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske održan jedan od najvećih prosvjeda u suvremenoj povijesti ove zemlje. Njime se formalno tražio nastavak najavljene reforme obrazovanja, no bez sumnje je ujedno bio i izraz nezadovoljstva nefunkcionalnom Vladom. Iako se doista radi o značajnoj demokratskoj mobilizaciji, pitanje ostaje kakvo će biti njeno političko nasljeđe.
Tek što je završio, prosvjed Hrvatska može bolje potisnut je u pozadinski plan hrvatskog političkog prostora. Najočitiji razlog za to kriza je Vlade i parlamentarne većine koja je nastupila već sljedećega dana. Međutim, to ne znači da opadanju vidljivosti pitanja Cjelovite kurikularne reforme i najmasovnijeg prosvjeda u novijoj hrvatskoj povijesti nisu doprinijeli i neki razlozi koji pripadaju u domenu strategije njegove organizacije.
Pritom prije svega treba istaknuti disparatnost konceptualizacije prosvjeda od strane njegovih organizatora i motivacije velikog broja sudionika, a potom i demokratski deficit koji je iz toga proizašao. Za početak, u danima prije održavanja prosvjeda dogodilo se, prvenstveno medijski oblikovano, “približavanje” prvog lica kurikularne reforme, Borisa Jokića, trenutnim nositeljima vlasti. Prvo je u javnost “procurila” fotografija njegova srdačnog zagrljaja s glavnim tajnikom vladajućeg HDZ-a, Milijanom Brkićem Vasom, i vodećim desnim inteligentom, televizijskim i novinskim komentatorom, Ninom Raspudićem. Nedugo nakon toga, voditelj projekta Cjelovite kurikularne reforme u ostavci našao se i u Uredu Predsjednice Republike na svojevrsnom mirenju s ministrom obrazovanja Predragom Šustarom.
Nespretno “druženje” prepoznatljivog lica kurikularne reforme s vodećim akterima hrvatske desnice otvorilo je prostor da se, uglavnom putem društvenih mreža, dodatno artikulira i specifičnija motivacija za prosvjedovanje – opće nezadovoljstvo radom Vlade premijera Tihomira Oreškovića. A to je nezadovoljstvo, podsjetimo se, već imalo nekoliko različitih prosvjednih artikulacija, mobilizacijski puno siromašnijih od prosvjeda protiv obustave kurikularne reforme. Iako su političke artikulacije tih prosvjednih akcija umnogome bile manjkave, ovaj je prosvjed otišao korak dalje u depolitizaciji nezadovoljstva tako što su dan prije prosvjeda objavljene upute za prosvjedovanje kojima je eksplicitno, pod prijetnjom redarskom službom, zabranjeno isticanje političkih obilježja na prosvjedu. Da apsurd bude veći, jednog je člana Socijaldemokratske partije, liberalne opozicijske partije bivšeg premijera Zorana Milanovića, redarska služba zadarskog prosvjeda uputila policiji zbog transparenta s natpisom: Ilčiću, ne zna tvoja desnica što može ljevica.
Takva represija nad autonomijom artikulacije političkih stavova čini se najvećom manjkavošću ovih prosvjeda. Ona je na izvedbenoj razini uzrokovala monotoniju očitovanu u tome da su se na svim lokacijama prosvjeda s govornica čule iste poruke dok su na transparentima u publici bile iste parole. Međutim, strateški, ona je poništila najveću vrijednost Cjelokupne kurikularne reforme – demokratičnost njezine pripreme.
Korak naprijed, dva koraka nazad…
Bez obzira na problematičnost pripremljenih kurikularnih dokumenata, kao i na činjenicu da bitno ne zadiru u hegemonijalni nacionalistički ideološki okvir školstva u Hrvatskoj, teško je osporavati tezu da je metodologija njihove izrade bitan demokratski iskorak u odnosu na dosadašnje prakse proizvodnje policy dokumenata. Unatoč svim kritičkim nedostacima, taj je proces aktivirao pedagoške radnike iz svih dijelova vertikale odgojno-obrazovnog sustava i premostio vječiti jaz između Zagreba i provincije te ponudio zavidnu razinu transparentnosti. Na taj način, kurikularna reforma, osim metonimijski, teško može biti proglašena Jokićevom – u čemu vjerojatno leži i jedan od uzroka visokog odaziva na prosvjedne skupove.
Međutim, u skladu sa standardnim praksama postsocijalističkog civilnog društva u Hrvatskoj, artikuliranje neslaganja zatvoreno je u uske i nedemokratske krugove branitelja apstraktnih vrijednost koji tu poziciju zauzimaju zahvaljujući pravovremenoj aproprijaciji pozicija u civilnodruštvenom polju. Tako je došlo do paradoksa da se jedna, barem formalno, radikalno demokratski provedena reforma brani prosvjedom organiziranim uz bitne demokratske deficite.
Smisao modernističke demokracije, pisao je Rudi Supek sumirajući svoja cjeloživotna istraživanja o antropologiji samoupravljanja, u tome je da postoji “mogućnost feedbacka od konkretnog društvenog poretka na autonomnog i racionalnog pojedinca.”1 U konkretnim prosvjednim situacijama, Supekova formulacija značila bi da prosvjed, ukoliko je demokratski, služi kao poligon proizvodnje kolektiviteta na način da individualni prosvjednici sa svojim individualnim motivacijama za prosvjedovanje ulaze u deliberativnu razmjenu koja rezultira artikulacijom zajedničkog stava. Artikulirani kolektivni stav potom se vraća svakom pojedinačnom prosvjedniku na refleksiju, čiji rezultati se vraćaju nazad u kolektiv.
U tom krugu razmjene između individualca i kolektiva u kojemu ovaj participira događa se, dakle, diskurzivni moment demokratskog procesa. Prije gotovo četvrt stoljeća Supek je, da se vratim na njegovu formulaciju, opisao kao smisao demokracije praksu koja se trenutno događa u Francuskoj kao pokret Nuit debout, a proteklih se godina događala na trgovima zemalja Evrope i Sjeverne Amerike.
Nasljeđe mobilizacije?
No zadržimo li se na francuskom primjeru, vidimo da ni ondje nema političke artikulacije u smislu proizvodnje projekta rješenja. Međutim, ono što se kroz demokratsku diskurzivnu praksu ondje ipak događa određivanje je horizonta problema i mijenjanje konfiguracije razgovora o politici kroz subjektivaciju. Na taj način direktno se politizira i politički socijalizira dotada politički pasivno stanovništvo.
Prošlotjedno hrvatsko iskustvo takvoj demokratskoj praksi uspješno kontrira. Ono što su nam isporučili organizatori prosvjeda zahtijevajući da se oko pitanja kurikularne reforme ujedine i lijevi i desni i centralni, i to pod egidom “struka iznad politike”, možemo interpretirati kao problematično iz barem dva ključa. U prvome, kada govorimo o stručnosti, to je tehnokratska tendencija koja je, dosada dolazeći iz evropskih institucija, presudno oblikovala politička polja i političke institucije zemalja evropske periferije i nametala im izvršnu vlast s manjkom demokratskog legitimiteta koja bi strogo provodila mjere štednje – ili, prevedeno na hrvatski #samoreforme.
U drugom ključu, ako govorimo o ujedinjenju suprotstavljenih opcija oko nadpolitičkog cilja, kurikularna reforma predstavlja još jednu od nacionalnih vrednota nastalih na osnovu Luburić-Tuđmanove koncepcije “nacionalne pomirbe”. Budući da se pod egidom takvih vrednota odigrala postsocijalistička tranzicija praćena osiromašenjem, de-demokratizacijom, socijalnim raslojavanjem i gubitkom izborenih prava, najsubverzivniju poruku prosvjeda omogućili su, paradoksalno, sami organizatori pustivši na pozornicu Hladno Pivo da otpjeva stihove “Bog, Domovina, Nacija / Svi na pod, ovo je privatizacija / Napravite mjesta za obitelji dvjesta”.
Na koncu, ostaje pitanje da li je prošlotjedni prosvjed, onkraj navedenih mana, ostavio u nasljeđe neki potencijal koji je moguće kapitalizirati u budućim mobilizacijama, kao i pitanje što se iz njegovih podbačaja može organizacijski naučiti. I dok potonje pitanje treba ostaviti na razmatranje organizatorima prosvjeda uz benevolentnu pretpostavku da imaju pristup svim resursima potrebnima da na njega odgovore, na prvo je teško dati jednoznačan odgovor. Bez obzira na to što u kontekstu pro-poduzetničkog duha kurikularne reforme poruke o važnosti kritičkog mišljenja i slobodnog obrazovanja nisu puno više od praznih retoričkih ukrasa, postoji potencijal da ih se popuni emancipatornim značenjima. No emancipatorna značenja podrazumijevaju ne samo dobru volju za “budućnost naše djece”, nego puno više emancipatorne prakse u našoj sadašnjosti – a emancipacija je prije svega politička kategorija.
- Rudi Supek, Modernizam i postmodernizam: Proturječan čovjek kao utemeljenje. Ogled iz fundamentalne antropologije (antibarbarus, Zagreb: 1996). [↩]