Nakon priznanja samostalnosti Kosova, međunarodna je zajednica kao jedan od svojih ključnih zadataka u toj zemlji prepoznala zaštitu manjina, osobito srpske. To se između ostalog odnosi i na vjerske objekte za koje se smatra da imaju osobit značaj za Srpsku pravoslavnu crkvu. No njihov je poseban status ujedno poslužio i kao povod za nove napetosti.
Stoljeća suživota na Balkanu ostavila su neizbrisiv trag. U susjednim zemljama još stoje uspomene na stotine godina koegzistencije: brojne crkve i manastiri, malo dalje džamije, ovdje spomenik, u daljini možda staro bojno polje… Crkve, manastiri i drugi pravoslavni lokaliteti koje je prvenstveno koristila srpska zajednica na Kosovu postoje stotinama godina. Ponekad su to bila zdanja u kojima se zajednica molila svojemu bogu, ponekad objekti u kojima se druga zajednica proklinjala, a rat protiv nje bio posvećivan, dok se ponekad radilo i o mjestima na kojem je zajednica pozivala na mir – iako se na Balkanu takav zaziv rijetko čuo, osobito u posljednjih dvadeset i pet godina.
Oni su uvijek tamo: od prastarih manastira koje su sagradili srednjovjekovni srpski kneževi do pravoslavne crkve koju je “knez” Milošević devedesetih sagradio na sveučilišnom kampusu, u “srcu” Prištine, “srcu Kosova” koje je, pak – prema njemu i njegovoj ideologiji – “srce Srbije”. Kao da je riječ o pitanjima kardiologije… Faktičkim osamostaljenjem Kosova 1999. godine nije se isprva dogodilo ništa u pogledu statusa pravoslavnih crkava i manastira i na početku nisu zabilježeni značajniji slučajevi nasilja ili otvorenih napada na njih. No sve se promijenilo i urušilo 2004. godine, kada su grupe prosvjednika opustošile više srpskih manastira, iako su danas svi manastiri i crkve srpske manjine zaštićeni zakonom. Danas se čini da čak ni crkva koja se nalazi na kampusu Sveučilišta, u “srcu srca srca”, više nije ugrožena.
Neki drugi problemi
Tijekom prvih godina nakon rata štitio ju je KFOR. Danas ne postoji nikakva potreba za njenom zaštitom jer je izgleda nitko ne doživljava, iako ju je “knez” Milošević sagradio visokom i veličanstvenom. Za generacije koje su preživjele devedesete godine ona je podsjetnik na Miloševićeve segregacijske politike i blagoslov koji su one primile od strane pravoslavne crkve. Narednim pak generacijama, koje nisu živjele tijekom te dekade i nisu odrasle s konfabulacijama “kardiološke terminologije” – srcima, kolijevkama, svetim zemljama, svetim nacijama itd. – ova crkva jednostavno izgleda kao veliki mitološki objekt koji je možda pao s neba, a čije rušenje vlada odbacuje tvrdnjom da time što ga ostavljamo ne uništavamo ni svoje povijesno sjećanje; služi, između ostalog i kao podsjetnik na koncert poznatog albanskog pop pjevača na koji su reagirali svi srpski religiozni i politički krugovi, pretvarajući se da je pjevač blasfemičan… i ništa više od toga.
Zapravo, za novu generaciju kosovskih Albanaca, srpske crkve i manastiri ne evociraju ni predrasude ni horor s kojima smo odrastali mi koji smo vidjeli drugo lice međuetničkih odnosa u regiji. Danas se čini da ne postoje mladi Albanci koji bi planirali napade na njih. Mladi nezaposleni Albanci, odrasli na socijalnoj pomoći, u urušenom obrazovnom sustavu, bez novca u džepovima, bez budućnosti, izolirani od svijeta, imaju druge konkretne probleme i vjerojatno teško uopće razumiju “mitologiju” 14. i “kardiologiju” kasnog 20. stoljeća.
Zaštićena područja
Ali “2004.” se dogodila. U noći 16. ožujka na sjeveru Mitrovice došlo je do sukoba nakon što se troje albanske djece, bježeći od lokalnih Srba, utopilo u rijeci. Te je noći vijest dospjela na sve naslovnice. S još svježim sjećanjima na brutalni rat završen prije manje od pet godina, masa ljudi se sljedećeg jutra našla na ulicama diljem Kosova. Tražili su “pravdu” i povratak “reda i zakona” na sjeverno Kosovo. Oko podneva su skandirali antivladine parole, a izražavano je i razočaranje međunarodnom zajednicom. Poslijepodne, frustracija je kanalizirana uništavanjem srpskih kuća i religijskih lokaliteta. Mnoge su od njih spaljene i uništene, a neki su civili i ubijeni. Histerična masa ljudi koja je u noći gotovo zaboravila zbog čega je izišla na ulice i što je željela toga jutra, počela je pljačkati srpske kuće, paliti crkve i ubijati starce.
Do sljedećeg je dana situacija stavljena pod kontrolu, no Kosovo do danas trpi političke posljedice. Zakonske su posljedice zapisane u “Ahtisaarijevom paketu” koji je propisan Ustavom. Prema Ahtisaarijevom planu, “Kosovo mora priznati Srpsku pravoslavnu crkvu na Kosovu, uključujući manastire, crkve i druge lokacije koje se koriste u religijske svrhe, kao integralni dio Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem u Beogradu”. Plan je također detaljno razradio ideju “zaštićenih područja” oko desetka manastira, crkava i povijesnih spomenika kosovskih Srba. No zašto se tema pravoslavnih manastira na Kosovu ponovno pojavila tijekom posljednja dva tjedna?
Spor oko vlasništva
Socijalistička vlada Kosova je 1946. godine nacionalizirala zemljište manastira Dečani kako bi ga dala dvama javnim poduzećima koja su se razvijala u to vrijeme. Za vrijeme režima Slobodana Miloševića, 1997. godine, srpska je vlada djelomično anulirala tu pedeset godina staru odluku, vraćajući dio posjeda manastiru. Nakon rata, ta dva ranije javna poduzeća, sada pod upravom “Kosovske agencije povjerenja” (koju je osnovao UNMIK, Privremena administrativna misija Ujedinjenih naroda na Kosovu, kako bi upravljala procesom privatizacije javnih poduzeća na Kosovu), optužena na Općinskom sudu u Dečani, pozivala su se na to da je odluka Vlade Srbije iz 1997. bila arbitrarna i nepravedna.
Nakon toga se slučaj povlačio po kosovskim sudovima do ovih dana, uz mnoštvo zapleta i mnoga neslaganja. Kasnije, Ustavni je sud oslobodio oba javna poduzeća optužbe. Manastir Dečani žalio se da ova odluka ima mnogo ustavnih i proceduralnih grešaka. Žalba je podnesena Ustavnom sudu u ljeto 2015., a sud je 20. svibnja ove godine presudio da je manastir Dečani proceduralno u pravu, ne dovodeći u pitanje političku validnost prethodnih odluka, ni one iz 1997. a još manje one iz 1946. godine.
Uslijedila je serija optužbi protiv Ustavnog suda: suci su prozivani izdajicama, optuživalo ih se da prodaju kosovsku zemlju, da poklanjaju zemlju Srpskoj crkvi, i još gore. Uslijedio je veliki sastanak u Dečanima, u organizaciji Općine (pod upravom opozicijske stranke bivšeg premijera Ramusha Haradinaja) i Udruženja povjesničara, pun patriotskih slogana i zavjeta za “zaštitu naših ognjišta”… S druge strane, odluku su odmah podržali predsjednik Hachim Thaçi i međunarodna zajednica, dok su vojnici KFOR-a povećali sigurnost oko manastira.
Zarobljeni u mitovima
Dakle, radilo se o čisto proceduralnoj i administrativnoj parnici koja je pojačala staru averziju prema srpskim manastirima i crkvama, koje mnogi na Kosovu još uvijek vide kao “petu kolonu” skrivenu iza svećeničkih mantija onih koji su blagoslivljali srpske vojne pohode protiv albanskih civila. S druge strane, ministar za zajednice i povratak kosovske vlade, Dalibor Jevtić, pripadnih srpske manjine, zavjetovao se da njegovo ministarstvo neće prestati obnavljati srpske crkve. Po starom scenariju netko zapali vatru, a drugi na nju dolije benzina. Jedan govori o “kolijevci”, a drugi o “srcu”. Uz, dakle, neizbježnu kardiologiju…
Ovaj poluotok – pun srdaca i stručnjaka za srca, pun svetih groblja i kosovskih polja, pun anđela i demona, pun kolijevki i mitova o slavi – ima posljednju priliku otresti se hist(o/e)rije i gluposti i ne dopustiti da se ono što je srpski nobelovac Ivo Andrić zapisao, ponovi: “svakih pedeset godina na ovim prostorima pametni ušute a budale progovore” (iako je i sam Andrić u nekim slučajevima stajao na strani budala).
Hoćemo li doživjeti bolje dane kada ćemo srce prepustiti kardiologiji, crkvu religiji, državu građanima, školu profesionalnom razvoju, mitove prošlosti a ekonomski razvoj budućnosti… Postupajući drugačije završit ćemo kao lijepa kratka priča Dina Buzzatija, “Miševi”, koja govori o paru čija je kuća zaražena glodavcima. Iako u početku ljuti, oni kategorički poriču postojanje miševa u vlastitom domu, dok se ovi razmnožavaju i počinju rasti… jednog se jutra bude, primorani služiti milijunima glodavaca. Ustraju u tome, makar teškog srca… (Zašto se i opet vraćamo na kardiologiju?)
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski