Plan da se 15 kvadratnih kilometara zemljišta ulcinjske Solane putem “propale” privatizacije pretvori u građevinski teren za turističke svrhe neočekivano je naišao na prepreku. Iako sasvim u skladu s ostalim “razvojnim” projektima na Crnogorskom primorju, ovoga puta bi tranzicijsko uništavanje moglo biti spriječeno ne iz obzira prema važnosti solane za radnike i grad, već zahvaljujući Briselu i – pticama.
Solana “Bajo Sekulić”, nekadašnja žila kucavica ulcinjske ekonomije, danas predstavlja kompleksnu tranzicijsku priču o “lošoj” privatizaciji te sukobu ekonomskih i ekoloških, privatnih i javnih interesa. To je i provincijska priča o državici u kojoj ucjene iz Brisela nadomještaju nedostatak političke i ekološke samosvijesti, dok pohlepa za brzim profitom i klijentelizam guše pragmatičnost dugoročne vizije o ekonomiji baziranoj na održivom turizmu.
Na oko kilometar vazdušnom linijom od granice sa Albanijom i isto toliko od ekonomski najsiromašnije (i prirodno najbogatije) crnogorske primorske opštine, prostire se najznačajnije stanište ptica na istočnoj obali Jadrana. Oko 250 vrsta, od ukupno 500 koliko je registrovano na evropskom nivou, hrani se, gnijezdi, svraća i zimuje na području solane “Bajo Sekulić” (u stečaju) koja je 80 godina hranila stotine ulcinjskih porodica. Radi se o rijetkom slučaju u kojem su industrijska proizvodnja i biodiverzitet napredovali rame uz rame, bez sukoba – pumpe Solane u bazene zajedno su sa morskom vodom uvlačile i morske organizme, stvarajući svojevrsni “restoran” brze hrane za ptice. Od obustave rada pumpi, gladuju i ptice i radnici, što je stvorilo nesvakidašnju situaciju u kojoj se lokalni i međunarodni ekolozi i ornitolozi zalažu za nastavak proizvodnje zajedno sa stanovništvom i bivšim radnicima.
Nažalost, lagani plijen na području Solane nisu uočile samo ptice selice već i tranzicijski profiteri koji u izgradnji i prodaji nekretnina vide znatno profitabilniji posao od skupljanja “proizvoda ljubavi, Sunca i mora” (moto ulcinjske soli uveden 2008. godine, kada je već bila jasna namjera da se Solana ugasi).
Privatizacijom do stečaja
Eurofond, jedan od šest investicionih fondova koji su se rodili prije 15 godina tokom masovne vaučerske privatizacije u Crnoj Gori, preuzeo je većinski paket Solane 2005. godine, te munjevito umnožio njena zaduženja i proizveo stečaj – stanje u kojem ova, nekada među najvećim solanama na Mediteranu, stagnira već deset godina. Radi se o već viđenom scenariju gdje se ispod svake cijene kupuju državni resursi koji se stečajem “valorizuju” u građevinsko zemljište.
Raskol između prioriteta održivog razvoja koji se propagiraju sa svih državnih adresa i privatnih profita ljudi bliskih vladajućem miljeu i ovoga puta je u srži problema. Eurofond, zajedno sa svojim partnerima, kontroliše čovjek koji uz braću Đukanoviće važi za najmoćnijeg u državi – Veselin Barović – uspješni biznismen na crnogorski način, prijatelj premijera Mila Đukanovića još od zlatnih dana šverca cigareta (doba široj masi poznatog kao gladne 1990-te) – ime čiji se pomen mahom izbjegava, tranziciono demokratski – autocenzurom.
Koliko je “uspješan” biznis trebao biti u pitanju ukazuje i činjenica da je svega šest godina nakon što je većinski paket Solane kupio za 800 hiljada eura, Eurofond pokušao da je proda, znatno zaduženiji nego prije, za 300 puta veću sumu (257 miliona eura). Stečajna komisija je od tada, nesmetano od strane državnih organa ali ipak bez uspjeha, još 12 puta oglašavala prodaju imovine Solane (posljednja cijena je 149 miliona) uprkos činjenici da Eurofond ima samo pravo korišćenja zemljišta ali ne i svojine. Put ka potencijalnim basnoslovnim zaradama za Barovića i partnere popločao je potez države iz 2008. godine u vidu izmjena u prostorno-planskoj dokumentaciji kojima se na zemljištu Solane predviđao građevinski teren. Skupština je četiri godine kasnije, uz pomoć glasova opozicije i Đukanovićevog koalicionog partnera SDP-a, bila uspjela da ovu intervenciju ospori, izglasavši zabranu urbanizacije Solane. Međutim, Ustavni sud je prošle jeseni proglasio odluku Skupštine nevažećom, uz obrazloženje da proces nije bio u skladu sa zakonskom procedurom, što je opet ostavilo prostora za nove bojazni oko betonizacije Solane. U međuvremenu, nova verzija prostornog plana za obalno područje, u fazi nacrta, predlaže izgradnju na površini od 70 hektara uz 1500 turističkih ležajeva.
Prema nalazima NVO Mans, Eurofond je nezakonito zalagao državno zemljište Solane u zamjenu za milionske, nenamjenski trošene kredite, između ostalog i kod Đukanovićeve Prve Banke, stvarajući i rizik da državno zemljište pripadne bankama. Stečajna uprava Eurofonda je višestruko povećala gubitak kompanije sa 270.000 eura u momentu uvođenja stečaja, do 7,9 miliona eura na kraju 2013. godine, kada je obavljena i posljednja berba soli. “Kompanija je nezakonito zaduživana uz prećutnu saglasnost države čija se imovina koristila kao pokriće za kredite koje su vlasnici Solane uzimali kod Prve banke i CKB”, navodi se u istraživanju “Kako je uništena ulcinjska solana” koje je NVO Mans objavio prošlog oktobra.
Aktivisti, EU i ptice
Prestanak rada pumpi predstavljao je ujedno zvaničnu smrt ulcinjske fabrike soli ali i katalizator koji je privukao pažnju međunarodne zajednice na problem zaštite prirodnog resursa. Konkretni potezi Vlade nisu mogli izostati kada je zaštita Solane na nacionalnom i međunarodnom nivou počela da se najavljuje kao preduslov za otvaranje poglavlja 27 pregovora za pristup Evropskoj uniji. Kao prelazno rješenje, Vlada je upravljanje Solanom nedavno dala pod nadležnost Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore, obećavši i 314 hiljada eura sredstava od kojih bi trećina trebala biti namijenjena za obnovu pumpi koje su neophodne za očuvanje biodiverziteta i opstanak ptica.
Međutim, predstavnici Centra za zaštitu ptica (Czip) smatraju da Nacionalni parkovi nemaju adekvatno iskustvo i kapacitete da očuvaju Solanu na odgovarajući način, a u nevladinom sektoru generalno i dalje preovladava utisak da državni organi, uprkos obećanjima, odugovlače formalnu zaštitu Solane. Da je zaštita ovog područja pitanje političke volje a ne formalnih prepreka, smatra njemačka ambasadorka u Crnoj Gori, Gudrun Štajnaker, koja je između ostalog oštro kritikovala crnogorske vlasti zbog propuštanja termina da se Solana nominuje za Ramsar zaštitu močvarnih područja iako za to ispunjava uslove.
Takođe, odluku da se na predstavljanje održivih rješenja za Ulcinjsku Solanu na ovogodišnjem Bienalu Arhitekture u Veneciji potroši 117 hiljada eura aktivisti smatraju rasipanjem novca koji je prijeko potreban za solanu i zaštitu ptičjeg rezervata, ali i poremećenim redoslijedom prioriteta s obzirom da ni pitanje vlasništva Solane još nije riješeno. Uprkos značajnim pomacima, ostaje bojazan po pitanju mjere u kojoj će crnogorske vlasti ispuniti obećanja, makar i pod pritiskom međunarodne zajednice. Bez obzira na ishod, sjajna ideja o Crnoj Gori kao ekološkoj državi, regulisana Ustavom, i ovoga puta se pokazala utopijom u izvornom smislu riječi, gdje “u-topos” stoji za – mjesto koje ne postoji.