Povodom završetka četvrte revizije lani sklopljenog tzv. stand-by aranžmana iz predostrožnosti vrijednog 1,2 milijarde eura, danas su u Beograd došli predstavnici Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) na čelu sa šefom misije Jamesom Roafom. Odmah će danas krenuti i tehnički sastanci, dok su oni “politički”, s predstavnicima Vlade i Narodne banke najavljeni za ponedjeljak. Prethodne tri revizije aranžmana bile su pozitivne, a četvrta je mahom već bila obavljena prije izvanrednih izbora, ali se za finalizaciju čekao njihov ishod.
James Rouf je u intervjuu za NIN, obrazlažući stav MMF-a, iznio cijeli niz poznatih floskula, odnosno kreditorskih uvjetovanja koja standardno prate takve aranžmane. Tako je istaknuo da penzije i plaće neće rasti niti 2017. godine zbog izostanka očekivanog tempa u “racionalizaciji” javnog sektora. Premda je pohvalio pomake u snižavanju budžetskog deficita, Roaf je u fokus stavio strukturne slabosti srpske ekonomije koje se mogu riješiti jedino, a čime drugo – strukturnim reformama. Taj misteriozni koncept u prvom redu služi tome da se banalna politička jednodimenzionalnost – snižavanje cijene rada i poreznog opterećenja za kapital – pretvori u herojsku viziju društvenog blagostanja koja uključuje egalitarnu raspodjelu “privremene” žrtve.
Kratkoročni izazovi i dugoročne uvjerenosti
Roaf je naglasio da srpska ekonomija i dalje previše ovisi o javnom sektoru i da je nužno ekonomsku prevlast dati privatnom sektoru. Pri tom prebacivanju težišta bi jednu od glavnih poluga trebalo predstavljati i izjednačenje plaća u javnom i privatnom sektoru jer kako kaže šef misije: radnici u privatnom sektoru obavljaju isti posao za prilično nižu plaću. I novinaru koji je radio intervju je bilo malo čudno kako bi to smanjenje plaća dovelo do blagostanja pa je Roafa benevolentno upitao kada bi se onda mogao očekivati rast životnog standarda, s obzirom da su mu niže plaće preduvjet. Roaf je odgovorio da se kratkoročno radi o izazovu, ali da je u dugoročno povoljan ishod sasvim uvjeren.
Logika posrijedi je ova: snizimo plaće maksimalno kako bi privukli investitore, onda će se uspješno prodati proizvodi i nakon nekog perioda će investitori nagraditi radnike za mukotrpnu žrtvu i koordinirano im priuštiti “zapadni životni standard”. Netko naivan bi pomislio da u MMF-u misle kako investicije u kapitalizmu nisu određene konkurentskim odnosima, već razinom moralnih kapaciteta radničke klase za samožrtvovanje.