U posljednjem konzervativnom prekrajanju društvenih odnosa u Hrvatskoj, LGBT zajednica ostala je manje “oštećena” nego što se u početku očekivalo. Rezultat je to desetljetne borbe za LGBT prava, ali i neprestanog širenja tema kojima se ta zajednica bavi, upravo suprotno strategijama “depolitizacije” prosvjeda.
Uoči ovogodišnje zagrebačke Povorke ponosa u znak podrške LGBTIQ-zajednici, ističe se već u samom pozivnom proglasu na tu manifestaciju i jedno iznimno važno proširenje političkog horizonta. Točnije, više njih integralno: organizatori Zagreb Pridea 2016. eksplicitno, uz inzistiranje na seksualnim i s time vezanim građanskim pravima, zahtijevaju poštivanje i unapređenje prava radništva, sekularnog društva, migranata, autonomije sveučilišta i znanstvene djelatnosti, te medija. Širenje područja borbe, naravno, nije se pritom zbilo samo od sebe, iznenada i proizvoljno, budući da je gradirani razvoj u opisanom smjeru zabilježen već i na ponekima ranijim od 15 dosadašnjih zagrebačkih Prajdova, zacijelo u interakciji s drugim novijim egalitarističkim društvenim strujanjima.
Mijena nije prošla bez polemičkih momenata u najobuhvatnijem javnom prostoru, pa su lani dosta pažnje izazvala dva intrigantna transparenta u povorci: “Kapitalizam je gay friendly” i “Kapitalizam se ne uvlači u krevete, država da”. Iza tog nastupa stala je zatim organizacija “Libertarijanci bez granica”, naglašavajući da svake godine primjećuju kako se Povorci ponosa “priključuju razne političke skupine s ciljem promoviranja vlastitih vrijednosti koje nemaju veze s borbom za prava LGBT osoba” i da “LGBT prava proizlaze iz kapitalizma, a ne iz socijalizma kako se pokušava prikazati”.
Fronta je otvorena, dakle, suprotstavljene strane su precizno definirane, i ne treba sumnjati da će se oko toga u narednim godinama vrtjeti poprilična pažnja uže i šire javnosti. Što se nas ovdje tiče, ususret sutrašnjem Prajdu s početkom u 15 sati na Rooseveltovu trgu, posebno je zanimljiv aktualni općedruštveni kontekst i potencijal otpora u koji se uklapa ta manifestacija. Prije svega, ističe se u tom okviru nedavni protestni skup u Zagrebu, odnosno skupovi diljem Hrvatske u znak podrške kurikularnoj obrazovnoj reformi pred nasrtajem konzervativnih političkih snaga kao čuvara generalnog statusa quo, a na kojima se – prema većini procjena – skupilo oko 45 tisuća ljudi. Uočljiv je na tim događajima, međutim, bio napadni manjak i čak zazor od potpunije političke artikulacije, u smislu pozicioniranja u odnosu na univerzalne vrijednosti, pa je za navedene skupove karakterističan stoga bio i moto “Ni lijevo ni desno”.
Trajni socijalni proces i zajednički historijski kontekst
U tom primjeru imali smo posla s raskorakom između evidentnog sadržaja i zadane naoko idealne forme kao prilike za realizaciju dovršenijeg političkog stajališta golemog broja ljudi, no koja će uslijed izvjesne nelagode dugog trajanja – radi se o četvrt stoljeća ideološkog proskribiranja – biti uvelike propuštena. Ipak, određeni emancipirajući ciljevi svedruštvene naravi bili su tad jasno uvršteni u zahtjeve demonstranata, i nije slučajan dojam kako taj protest dijeli stanoviti značajan politički temelj s profiliranijim Zagreb Prideom 2016. u njihovu zajedničkom historijskom kontekstu.
Drugim riječima, nije ni moguće tražiti istinsku opću jednakost za sve, a da ne dođe do suočenja s otrežnjujuće egzaktnom binarnom podjelom na zagovor kapitalizma ili socijalizma. Ako se katarza nekako i pokuša izbjeći, potrudit će se već poneki libertarijanac da posvoji makar diskurzivno takvu oslobođenu narodnu energiju i emociju, ali slične interferencije trebale bi nam zapravo poslužiti kao poticaj za raščišćavanje tome pripadajućih odnosa. Možda baš onako kao što je prošle godine reagirao portal Libela, baždareći mjeru individualnih vlasničkih sloboda i dereguliranog tržišta s obzirom na krajnje ishode svih ljudskih prava, tako i onih LGBTIQ-zajednice. Osvrt uračunava i nimalo iznenađujuća podmetanja jednog notornog libertarijanskog blogera i burzovnog špekulanta istim povodom, a takvog se balasta u krajnjoj liniji ionako nemoguće zauvijek riješiti.
Naime, posrijedi je trajni socijalni proces, dijalektička materija koja se nužno generacijski obnavlja i uvijek iznova revalorizira u odnosu na historijske koordinate. Iz tog razloga, a počevši od spomenutih referenci, podsjetit ćemo i ovom prilikom na pojedina konkretna uporišta za tezu da isključiva osnova LGBTIQ-prava počiva na najširem inkluzivnom demokratskom političkom supstratu, kao prema krilatici “Jedan svijet, jedna borba”. Sve ostalo prije ili kasnije završava u stupici koju su nam onako zorno i decidirano predočili dotični angažirani libertarijanci na Zagreb Prideu 2015.
Kronološki, upravo je socijalizam u svoje vrijeme prvi bio raskrstio s homofobijom afirmiranom ponajviše kroz sazrijevanje industrijskog kapitalizma; Oktobarska revolucija i rana faza SSSR-a ukinuli su među ostalim i zakone protiv homoseksualaca. Također, već dotad je njemački SPD promovirao seksualne slobode manjina, no potom uz staljinizaciju nastupa regresija u te dvije sredine, kao i pri svima kasnijim europskim socijalističkim režimima. No izričiti odium i represija spram homoseksualizma prevladava u državnim zakonima faktično čitavog Zapada, ili barem najutjecajnijih mu zemalja, sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, o čemu je podrobniji esej 2013. objavio sarajevski portal Lgtb.ba. Naročito je pritom dragocjen prikaz marksističkog utemeljenja borbe za seksualna prava, s akcentom na knjigu Friedricha Engelsa “Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države”.
Proturječja dviju funkcija
Nezaobilazan teorijski prilog svakako je i onaj američkog povjesničara Johna D’Emilia koji odnos kapitalizma prema seksualnim slobodama tumači upravo u marksističkoj tradiciji. On u svom danas već klasičnom tekstu ukazuje na varke što ih nosi razvoj LGBTIQ-identiteta u kapitalizmu, a s obzirom na njegovo oslobađanje rada kao robe i praktičnog razbijanja dotadašnjeg modela obitelji koja umjesto zaokruženog stjecišta ekonomskih međuzavisnosti postaje ideologizirano mjesto apstraktnog emocionalnog ispunjenja i sreće, ali i svojevrsni medij simboličke realizacije privatnog interesa.
Proturječje između dviju novih funkcija – one radne i one uglavnom statusne te striktno heteronormativne – uzrokuje nestabilnost društva za koju veliki dio krivnje pada na leđa prvih netom organiziranih homoseksualaca. No tu D’Emilio postavlja izazov: ako se dakle LGBTIQ-identitet konstruira, i ako uslijed tog historijskog procesa LGBTIQ-zajednica postaje sve veća, a time pada u vodu teza da se LGBTIQ-pojedinci nužno rađaju kao takvi, onda to znači i da sama ta zajednica može iznutra djelovati na mijenu svog identiteta i svoje političko pozicioniranje. Također, ako je kapitalizam stvorio uvjete za razdvajanje seksualnosti od prokreacije, onda borba za LGBTIQ-identitet nije potpuna bez uklapanja u kontekst borbe za oslobađanje seksualnosti cjelokupnog čovječanstva, bez obzira na ishode u seksualnoj orijentaciji.
Zagrebačka putanja do takvog cilja ogleda se na određeni način u manifestu s kojim smo započeli ovaj članak, ali i u nekim zaključcima istraživanja “15 godina borbe za slobodnije društvo” čiji sažetak je predstavljen ovog tjedna. “Pitanje klase”, tamo piše, “pogotovo je škakljivo jer ponekad ni same aktivistkinje_ti ne prepoznaju svoje djelovanje kao dio cjeline klasnih pitanja već ih, primjerice, isključivo vide kao izdvojenu borbu za ljudska prava (…) Često je, međutim, samo riječ o tome kojim je terminima neki problem uokviren (…) Uzmimo za primjer borbu za životno partnerstvo”.
“U sadašnjem se hrvatskom kontekstu čini da kriza političke reprezentacije i političkog subjekta, sudeći po masovnosti Povorke ponosa, najmanje dotiče kvir-aktivizam”, poantiraju potpisnice ove studije, bacajući svjetlo prema drugim recentnim protestnim manifestacijama u Hrvatskoj. No kontekst im je, kao što smo na početku naznačili, neizbježno zajednički, i što se prije uvidi ta datost, manje će biti glavinjanja kroz nastojanje da se izmanevrira siguran kurs mimo izlika tipa “ni lijevo ni desno”. Tako ni onaj željeni kurikulum neće nikad biti potpun bez uvažavanja potrebe za suvremenim spolnim odgojem, i neće se samo budućim LGBTIQ-pojedincima to isplatiti spoznajom da mogućnost zasnivanja bračne zajednice može predstavljati dio univerzalne slobode, kao i alat za reprodukciju podčinjavajućih klasnih odnosa.