Već smo odavno navikli da se u hrvatskim medijima svako malo pojavi enigma: pored masovne nezaposlenosti, poslodavci ne mogu pronaći radnike. Uglavnom kao rješenja te enigme kruže slični tipovi objašnjenja: obrazovni sustav nije usklađen s tržištem rada, radnici su prekomotni i ne bi se selili u drugi grad, socijalni transferi su preveliki pa izostaje stimulans… Iz toga bi se onda, pored očitog raskoraka između broja nezaposlenih i ponuđenih radnih mjesta, za nezaposlenost optuživalo neadekvatnu radnu snagu, a ne razinu investicija. Tek se u posljednje vrijeme kao legitiman stidljivo počeo javljati razlog: preniske plaće i porazni radni uvjeti.
U proteklih mjesec dana odjeknule su medijima dvije žalopojke. Prvo su se poslodavci u turističkom sektoru, predvođeni Natali Komen Bujas, direktoricom Udruge ugostiteljstva i turizma pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, požalili kako si ne mogu osigurati dovoljan broj radnika za turističku sezonu. Nakon njih se javio i najveći domaći poslodavac, Ivica Todorić, koji je prst uperio u Hrvatski zavod za zapošljavanje. Komen Bujas bila je iskreno šokirana radničkim zahtjevima: “Prvi put se suočavamo s ucjenama. Radnici doslovno ucjenjuju poslodavce i traže od njih isplatu dnevnica, plaću u neto iznosu, smještaj, režije.” Također je radnicima, mahom iz Slavonije, poručila kako im preostaje jedino odlazak u Njemačku, ali da će zbog toga gorko zažaliti. O uvjetima rada i visini plaće nije baš htjela, to određuje tržište.
Ironija slobodnog tržišta
Todorić je svoju žalopojku toliko nespretno sročio da se HZZO morao javiti s demantijem. Naime, šef Agrokora je rekao da im je HZZO dao adrese (sic!) 4.000 radnika, da su ih oni kontaktirali i da im se javilo samo 200 od kojih su zaposlili 40. Iz Zavoda su prvo opovrgnuli da su bilo kome davali adrese i predočili nešto drukčije brojke: prema koncernu Agrokor su uputili 5.000 nezaposlenih osoba, a registrirano je da ih se tamo zaposlilo 903. Uz to su naglasili da nije u njihovoj ingerencije komentiranje razloga, bilo radnika bilo poslodavaca, zašto nisu sklopljeni ugovori. A čini se da ni mediji nemaju posvemašnju ingerenciju: poslodavce i njihove prijatelje analitičare stalno pitaju za razloge, a radnike gotovo nikad, uz iznimku pokojeg sindikalnog čelnika.
Ne možemo se ovdje upuštati u analizu tržišta rada, ali valja primijetiti ironičan ideološki moment. Odbijanje ponuđenog radnog mjesta bez iznimke se kod apologeta slobodnog tržišta diskvalificira kao izraz lijenosti ili neke druge mane, a ne kao pitanje slobodnog izbora. A zatim se kroz generalizaciju takvih primjera dođe do socijalističkog mentaliteta kao glavnog razloga ekonomske nerazvijenosti i zaostajanja. No, istovremeno se odluka kapitalista o neinvestiranju tumači kao legitimna odluka zasnovana na tržišnim signalima. Ako je, kako tvrde apologeti, najveća vrijednost kapitalizma sloboda, zašto radnikova “sloboda” da odbije ponuđeno radno mjesto nije legitimna iz normativne perspektive slobodnog tržišta, a odluka kapitalista da ne investira jest? Je li možda zato što radniku u tom slučaju prijeti egzistencijalna ugroza, a kapitalistu kamata na štednju?